Zanimljive i blesave vijesti okružile su svijet Dream Theater ovih dana.
Baš danas, na dan službenog izlaska novog albuma “A Dramatic Turn of Events“,
dok čekate da mi nešto o njemu napišemo uskoro, pojavila se jedna
kolumna koja prema nekim kriterijima tvrdi kako je album totalna kopija
njihovog legendarnog albuma iz 1992 – “Images and Words“.
Ne bismo tome pridavali nikakvu važnost da tu priču nije išao provjeriti (a kasnije i potvrditi) sami Mike Portnoy, njihov izgnani, izbjegli i tužni bivši bubnjar.
Mnogima nepoznati Thiago Campos, brazilski producent, gitarist, sudionik zanimljivog projekta ‘VRA! Split-Screen Covers’ i što-sve-ne razbio je novi album na nekakve segmente, pregledao aranžmane pjesama, njihove strukture i zaključio kako je “A Dramatic Turn Of Events” napisan na vidljivim i presličnim temeljima albuma “Images and Words”. Kaže da je “odradio domaću zadaću i da to ne govori na pamet i bez uporišta” pa sve fanove i one kojima su takve analize zanimljive upućujemo na facebook stranicu gdje je to sve napisao, usporedio i iznio u javnost.
No, ono što je zanimljivo je da je sveprisutni internet manijak Mike Portnoy jedva čekao priliku da još jednom štrecne bivše kolege i potvrdi priču na svom službenom forumu: “Bravo, Tiago! Odličan tekst! Ja sam ODMAH primijetio sve što je napisao, odmah pri prvom slušanju. I odmah sam se osjećao čudno. Ako su to namjerno napravili iz kreativnih razloga, onda je to super ideja. Ali, ako je to samo očajnički potez da opet prepišu povijest… to baš i nije tako cool. Mislim da samo oni znaju pravi razlog“.
Ono što u cijeloj priči treba zaključiti je da svaki bend ima svoje navike, svoj način rada, svoje tajne u pjesmama i svoj način pisanja istih (gitarist Petrucci je i dugugodišnji producent na albumima). Ako ništa nije čudno kada AC/DC desetljećima zadovoljava fanove dobro znanim ‘forama’, pa Motorhead pegla cijelu karijeru na sličan način, pa Iron Maiden prema nekima nemaju albuma koji stilski iskače, pa čak i Metallicin “Death Magnetic” nazivaju “presviravanjem legendarnih albuma iz ’80-ih” (“My Apocalypse” = “Damage Inc.”, “The Day That Never Comes” = “One” itd.) onda valjda i Dream Theater imaju pravo ‘krasti sami sebe’. Ili ne?
Ogromne debate vode se među fanovima. Neki uopće ne vide sličnost, neki se zgražaju s ‘očajničkim potezom Dream Theatera koji pokušavaju zaboraviti originalnog bubnjara’, neki u toj sličnost uopće ne vide ništa sporno, a ima i onih koji su sve odveli u sfere nekakvih zavjera. Krenite istraživati i zauzmite svoj stav…
