Neopjevani plaćenici koji nisu svirali (samo za) plaću

3772

Njihov vam je zvuk poznat. Vi znate kako sviraju i na kojim pjesmama sviraju, samo ne znati da su to oni.

Oni su (bili) plaćenici, prekaljeni studijski profesionalci koji su zaposleni u tvornici hitova, ili pak izuzetni instrumentalisti na usluzi zahtjevnim klijentima koji žele njihovu instrumentalističku dionicu, i to brzo, efikasno i po mogućnosti da nadograde njihove autorske ideje. Oni nisu samo svirali pjesme. Oni su ih često i stvarali, a ako bi glavne zvijezde bile dobre volje (ili nesklone sudovanju), možda bi i dobili status koautora ili suizvođača, a ako ne to, onda barem spomen u pjesmi.

Njihovo ime teško je prevedivi izraz session man, iliti ga plaćenik ili muzičar pobočnik. Mnogi izvođači, kao što su Bruce Springsteen, Johnny Cash, Elvis Presley, Neil Young, Elton John, Tom Petty, Patti Smith, Goran Bare ili Edo Maajka, imali su svoje prateće bendove, koji su s njima svirali i u studiju i na turneji i na taj način s glavnim izvođačem činili jedno tijelo, no u ovom tekstu neće biti riječi o njima, nego o muzičarima koji su svirali u studiju relativno široku žanrovsku paletu pjesama i živjeli od tog rada.Svoje zlatno doba imali su u šezdesetima kada su diskografske kuće imale praktički svoje kućne bendove koji su svirali sve, samo su se glavni izvođači mijenjali. Primjer za to je Wrecking Crew Phila Spectora koji su svojim karakterističnim zvukom obogatili singlove Righteous Brothersa, Darlene Love, te grupa The Ronnettes i The Crystals. Po sličnom su poznati detroitski Funk Brothers, te Muscle Shoals Rhythm Section iz mjesta Muscle Shoals u američkoj državi Alabami. Iako su neki od njih poslije ostvarili pristojne muzičke karijere, većinom su ipak upamćeni kao izvrsni studijski glazbenici. Bilo je i suprotnih slučajeva, da je studijska karijera prethodila svjetskoj: najpoznatiji primjer za to je Jimmy Page, koji je odsvirao tisuće dionica na raznim studijskim snimkama (Tom Jones: “It’s Not Unusual”, Joe Cocker: “With A Little Help From My Friends” te “My Generation” od The Who kao najpoznatiji primjeri), prije nego što je postao poznat kao gitarist i autor u grupi Led Zeppelin. Kolega mu u grupi, basist i klavijaturist John Paul Jones, imao je sličan životni put. Jones je 1967., sudjelovao u orkestralnom aranžmanu na pjesmi Stonesa “She’s A Rainbow”, a isto to je ponovio 25 godina kasnije s grupom R.E. M. i pjesmom “Everybody Hurts”. U istu kategoriju s Pageom i Jonesom spadaju pedal steel gitarist Sneaky Pete Kleinow iz Flying Burritto Brothersa, sastavi The Band, Los Lobos i mnogi drugi. Neki su muzičari, kao Jerry Garcia i John Sebastian, paralelno vukli svoje karijere s matičnim bendovima i bili plaćenici, a slično je bilo i s izvođačima poput Booker T. and MGs, koji su snimali epohalne albuma bilo sebi (“Green Onions”) ili drugima. Neki su pak od plaćenika napravili svoj bend, kao što je Stephen Stills svojevremeno okupio oko sebe grupu Manassas.Dionice potonjih muzičara ne samo da su krasile i poboljšavale pojedine snimke, nego su i obilježavale čitave karijere, kao što je to slučaj sa skupinom Wrecking Crew. U reggaeu postoji legendarni dvojac Sly Dunbar i Robbie Shakespeare. Danas se još session-muzičari koriste u countryu, gdje se posebno cijene violinisti (a la Byron Berline) i pedal steel gitaristi (a la Al Perkins), dok je veliku plaćeničku karijeru imao i gitarist James Burton (čovjek ima i svoj kip). Johnny Marr je nakon raspada toliko voljenih The Smithsa neko vrijeme proveo kao session muzičar. Basist Pino Palladino opslužuje sve: od Gibonnija do grupe The Who.U sedamdesetim i osamdesetim godinama uloga session-muzičara postajala je sve manja, dijelom zbog jačanja uloge računala (kome trebaju zvukovi iz prirode kad ja na kompjutoru ukucam ‘zvukovi iz prirode’ i onda kompjutor svira zvukove iz prirode?), dijelom zbog sempliranja, dijelom zbog sve duljih, boljih i organiziranijih turneja gdje su se sviračke (ne)sposobnosti sve teže mogle sakrivati, a dijelom i zbog mogućnosti da se nesavršenosti pojedinih snimki uredno ispeglaju. Potonju je tehnologiju, čini se, u zadnje vrijeme često koristila Višnja Pevec. U šezdesetima i sedamdesetima, njene bi snimke mogle biti iskorištene samo kao podmetač za rasklimani stol.U Hrvatskoj najpoznatiji po korištenju pobočnika je Gibonni, a u najpoznatije pobočnike u Hrvatskoj spadaju multiinstrumentalist Risto Ibrić (nekad Baretov Plaćenik), gitarist Marijan Brkić Brk (prvo u Prljavom kazalištu, potom u Parnom valjku, pa onda sa svima), bubnjar Damir Šomen (nekad u Songkillersima), Neven Franges svira klavijature a pogotovo orgulje, basist Zvonimir Bučević Buč, gitaristi Branko Bogunović Pif, Vedran Božić i Josip Boček, dok Matija Dedić vozi na oba kolosijeka: i kao solo izvođač, i kao plaćenik, kao i vođa grupe Sane Nikola Marjanović (prateći vokal na “Dogodila se ljubav”)…A sada, evo kraćeg prikaza pobočnika koji su obilježili povijest rocka:
Al Kooper – veliki muzičar čija najslavnija instrumentalistička dionica nije na njegovom primarnom instrumentu govori o njegovom talentu (ili sreći, tko će ga znati?). Nakon mladenačkih uspjeha kao gitarist i autor, Kooper je 1965. bio pozvan na snimanje pjesme “Like a Rolling Stone” da bi na toj pjesmi svirao orgulje, iako o njima nije znao gotovo ništa. Krenulo je snimanje, a Kooper se na orguljama šlepao: pažljiviji slušatelji primijetit će da orguljaška dionica na “Like a Rolling Stone” ponešto kasni za ostalim instrumentima (siroti Al nesigurno je svirao prateće akorde), producent Tom Wilson se pitao “Koji vrag radi ovaj za orguljama?” a Dylan je međutim zapovjedio: “Pojačaj orgulje!”.

Kooper je po vokaciji bio gitarist, kao njen osnivač pomogao je u ranom uspjehu grupe Blood, Sweat and Tears. Potom je s Michaelom Bloomfieldom (također sjajnim gitaristom) i Stephenom Stillsom (nekad članom Buffalo Springfield, poslije članom bendova Crosby, Stills, Nash and Young i Manassas) snimio kultnu progresivnu rock ploču “Super Session”. Uz naramak solo ploča Kooper je još otkrio grupu Lynyrd Skynyrd te im bio prvi producent.

Nicky Hopkins – glavni britanski glazbeni pobočnik u šezdesetima. Njegov pijanistički stil bio je nježan, gotovo hipnotičan, a zvuk sofisticiran i aristokratski. Snimao je s britanskom velikom četvorkom: The Beatles, Stonesima, The Who i The Kinks.

Muziku podržava

The Kinksi su mu posvetili pjesmu “Session Man” (na kojoj je svirao i Hopkins), a na hit singlu “Sunny Afternoon” dogodila se paradoksalna stvar, da je producent, u potrazi za grubim zvukom, posjeo Raya Daviesa (u to doba analfabeta za taj instrument) za klavir, rekao mu da odsvira glavni riff i rekao Nickyu: “Hoću to!”, tako da je siroti Nicky morao ‘učiti udarati’ po klaviru (Davies je poslije izjavio da mu je zbog Hopkinsa bilo jako neugodno). Hopkinsovo sviranje je, zbog nježnog zvuka, bilo često prisutno kod balada The Rolling Stonesa. Njegove su dionice najčujnije i možda najsofisticiranije na “She’s A Rainbow” i “Sympathy For The Devil”.

Stonesi i The Who Hopkinsu su u raznim periodima nudili permanentno članstvo. On je to odbio i odabrao prvo rad u studiju, a potom i krivudave puteve solo-karijere. U ranim sedamdesetima navukao se na alkohol i kokain i zlatno doba Nickya Hopkinsa tada završava. Hopkins je preminuo 1994. od komplikacija povezanih s Crohnovom bolešću. Nedavno je izdana njegova biografija nazvana “And on piano… Nicky Hopkins” koja pobliže dočarava život i djelo tog nedovoljno opjevanog glazbenog velikana.

Billy Preston – pitanje za milijun kuna: imate četiri posvađane zvijezde s hrpom novaca i ogromne povrijeđene taštine koji žele snimiti ploču zajedno. Jedva da se mogu dogovoriti oko studija u kojem će snimati, nekmoli oko pjesama, zvuka, ili vokala. Glavni dotadašnji producent odustao je od posla s njima, novi čupa kosu. Koga ćete pozvati da im pomogne?

Naravno, vedrog veselog mladog crnca (ako ćemo do kraja u bizanterije, i deklariranog gaya) koji rastura po klaviru i orguljama! Grupa se zvala The Beatles, momak Billy Preston, snimao se album i singl “Get Back” koji je potpisan, pazite sad, kao The Beatles with Billy Preston. Lennon je, štoviše, htio da Preston postane njihov član.

Još u tinejdžerskoj fazi Preston je snimao albume, imao impozantnu solo-karijeru, no cijelo vrijeme imao je vrlo cijenjenu suradnju s drugim, razvikanijim muzičarima u studiju. Stonesima je svirao na albumu “Exile On A Main St.” (i ne samo na njemu), Peppersima na na onom golemom čudovištu od “Stadium Arcadium” (urbana legenda kaže da je bio prikovan za krevet, otišao odsvirati i vratio se u krevet). Velikom klavijaturistu ovo je bio jedan od zadnjih angažmana. I on je, kao i njegov bijeli brat Nicky imao velikih problema s alkoholom i drogama. Umro 6. lipnja 2006.

Preston je klavijature svirao vrlo funky, s mnogo smisla za ritam, zvučeći robusno i melodično. Osim orgulja i klavira često je svirao i klarinet, a za razliku od drugih koji su spomenuti u ovom članku, imao je i vrlo pristojnu solo karijeru. Prestona je Zagreb upoznao u lipnju 1976., kada su Stonesi održali svoje koncerte u sklopu tadašnje turneje ostavivši vrlo pozitivan dojam na pokojnog Darka Glavana (Stonesi su tom prilikom ostavili malo manje pozitivan dojam na šjor Glavana).

Stonesi su tako Prestona koristili u funky brojevima, dok su Hopkinsa više koristili u baladama. Ian Stewart, treći klavijaturist Stonesa, mogao se čuti u korijenskim skladbama, nagnuća prema rhythm’n’bluesu.

Phil Spector’s Wrecking Crewskupina od 10-15 muzičara koja je u prvoj polovici šezdesetih kreirala jednu od najprepoznatljivijih zvučnih tapiserija: bila je riječ o ‘punom’ zvuku, koji se dobivao miksanjem u mono-tehnici (stereo-tehnika bila je tek u povojima, no to ionako nije više bilo to), snimanjem u malim prostorijama u koje bi Spector nagruvao čitav bend. Osjećaj zvučnog zida dobivao se na način da bi isti instrumenti unisono svirali iste dionice, ili da bi različiti instrumenti svirali iste dionice (česta kombinacija bila je udruživanje klavira i basa), uz upotrebu eha te ostalih studijskih trikova.

Za aranžiranje je bio prvotno zadužen Spector, a potom je u to bio uključen Jack Nietsche. Sami muzičari snimali bi i po 15 sati dnevno, i za to bi bili kraljevski plaćeni. Osim što su svirali na singlovima s produkcijskim potpisom Phila Spectora, bili su na ispomoć grupi The Byrds, te Brianu Wilsonu i grupi The Beach Boys.

Konkretno, kod grupe The Byrds, upravo su The Wrecking Crew svirali na singlu “Mr. Tambourine Man” jer šefovi iz Columbia Records nisu bili oduševljeni kako članovi sviraju (od svih The Byrdsa jedino je Roger McGuinn svirao na originalnoj studijskoj snimci). Melodiozna podloga basa i bubnja (na tragu “Don’t Worry Baby”), te McGuinnova bachovska 12-žičana gitara činili su miljama različit zvuk od Phil Spectora, no komercijalni uspjeh nije izostao – “Mr. Tambourine Man” odlično se prodao.

Brian Wilson iz The Beach Boysa koristio je Wrecking Crew za svoje najvažnije radove, točnije za singlove “California Girls”, “Good Vibrations” te za album “Pet Sounds”. Spectorov je zvuk proširen ‘debelim’ bas dionicama (dva ili čak tri basa sviraju unisono i duboko obično vrlo melodiozne linije s trunkom jazza) i upotrebom neobičnih instrumenata (Theremin, zvonca, boce Coca Cole).

Od Spectorove ekipe Wrecking Crew cijenjene solo karijere ostvarili su pijanisti Leon Russell i Dr. John, gitarist Glen Campbell, dok je bubnjar Jim Gordon bio član nekoliko eminentnih bendova, uključujući Derek and Dominos i Traffic. Od galerije ostalih izuzetnih muzičara pobočnika valja ipak istaknuti basisticu Carol Kaye čiji zvuk krasi mnoge ploče Phil Spectora i The Beach Boysa i koja je s bubnjarem Halom Blaineom često činila ritam sekciju ne samo na Spectorovim snimkama.

James Burton – svaki kralj zaslužuje svoje kraljevsko osoblje. Ako je Elvis bio jedini stvarni kralj rocka, onda je američki južnjak James Burton kralj svih ‘batlera’. Gitarist izuzetne mekoće sviranja, počeo je poluprofesionalno već s 13 godina, zatim slavu dosegao svirajući s Rickyem Nelsonom da bi bio glavni Elvisov pobočnik u njegovom velikom povratku krajem šezdesetih. Također, Burton je svirao na dvije epohalne ploče Grama Parsonsa gdje je pokazao izuzetno razumijevanje za country, soul i rock. Osim toga, Burton je dugo svirao u pratećem bendu Johna Denvera, te na pločama Roya Orbisona, Elvisa Costella i Jerry Lee Lewisa. Uz gitaru, često je svirao i instrument dobro (vrstu gitare s posebnim zvukom).

Muscle Shoals Rhythm Section – umjesto teksta, evo malo stihova:
“Now Muscle Shoals has got the Swampers;
And they’ve been known to pick a song or two.
Lord they get me off so much.
They pick me up when I’m feeling blue
Now how about you?”

– preporuka je grupe Lynyrd Skynyrd u pjesmi “Sweet Home Alabama” za grupu muzičara okupljenih u gradu Muscle Shoals u Alabami. Napustivši 1969. FAME studio na Floridi (u tom su periodu svirali na pločama Arthura Alexandera, Arethe Franklin i Wilsona Picketta), osnovali su svoj studio u Muscle Shoals. Svirali su najviše soul, country, funk i blues, a zvali su ih još i The Swampers (u slobodnijem prijevodu pomagači). Posebno dobro znali su zakuhati country i soul.

Svirka The Swampersa plijenila je svojom gracioznošću, sofisticiranošću, i ponekad erotičnošću. Jezgra Swampersa bijahu bubnjar Roger Hawkins, klavijaturist Barry Beckett, guitarist Jimmy Johnson, te basist David Hood, otac Pattersona Hooda iz grupe Drive-By Truckers, koji su 2001. snimili album “Southern Rock Opera” baziran na životnoj priči grupe – Lynyrd Skynyrd.

U izvedbi standarda The Beatlesa briljiraju izvrstan vokalist Wilson Pickett, Duane Allman na solo gitari i tada još neformalno The Swampersi kao pratnja i puhačka podrška. Obratiti pažnju na kontrast delikatnog Allmanovog pikanja po gitari i zvučnog tornada koji su donijeli limeni puhači pojačani Pickettovim vokalnim akrobacijama.

The Swampersi su znali soul jako lijepo upakirati, pa se onda jednog dana Rod Stewart obreo u Alabami u potrazi za sofisticiranijim i seksepilnijim (ne bumo rekli ljigavijim) zvukom. Rezultat? Jedan od najprodavanijih Stewartovih albuma – “Atlantic Crossing”. The Swampers su također jedan od najdugovječnijh plaćeničkih sastava.

Duane Allman – prije nego što je s bratom Greggom osnovao The Allman Brothers Band, stariji brat Duane zvani Skydog bio je itekako poznat u diskografskim krugovima kao vrsni gitarist. “He plays like a brother” davno su rekli afroamerički košarkaši za Tonija Kukoča (riječ brother sleng je za crnac), a slično se moglo reći i za Duanea. Čovjeka bijelog poput sira zvali su da svira soul i funk na pločama Arethe Franklin te Wilsona Picketta, a svoj zvjezdani status potvrdio je kao pridruženi član grupe Derek and The Dominos.

Smatra se u nekim krugovima da je imao veću ulogu u stvaranju riffa “Layle” od one koja je zabilježena u popisu autora pjesme. Njegovao je s jedne strane melodiozan gitaristički zvuk, s druge strane često je svirao ‘slide’ gitaru koja je zvučala robusno i ‘funky’.

Jim Gordon – iako je spomenut kao član grupe Wrecking Crew, Jim Gordon postao je bubnjarsko ime, poput Nicky Hopkinsa. Sviranje na solo pločama The Beatlesa, The Beach Boysa, The Byrdsa, Simona i Garfunkela, grupe Traffic, te na brojnim drugim bila je samo predigra za ono pravo. A to pravo zvalo se imati bend u kojem će i Gordon sudjelovati, ne samo kao plaćenik u studiju, nego i kao autor.

Okupljena oko Erica Claptona, grupa Derek and Dominos imala je sve preduvjete za uspjeh: glavnog čovjeka spremnog na ozbiljan rad i samozatajno ponašanje (Clapton se u to doba bio posve spreman podrediti timu), veliku međusobnu kemiju, i ogromno znanje o muzici. Jednu je večer Clapton zakupio studio, no cijela je grupa otišla ranije. Ostao je Gordon, te pred jutro skladao molsku klavirističku dionicu, koju je, nakon što ju je čuo Clapton, upotrijebio kao završni stavak svoje kompozicije “Layla”.

Uz slavu stigla je i zlouporaba raznih tvari, tako da je Gordon početkom osamdesetih postao ozbiljno psihički bolestan. U jednom takvom ispadu ponašanja je 1983. ubio svoju majku i osuđen je na doživotnu kaznu. Za koautorstvo u “Layli” je 1992. dobio nagradu Grammy koja mu je uručena u zatvoru.

Funk Brothers – njihov kraj bio je tužan. Proslavljena studijska postava 13 je godina svirala veliku većinu hitova diskografske kuće Motown da bi jednog dana 1972. došli na posao, i shvatili da je njihov gazda Berry Gordy kompletnu firmu preselio iz Detroita u Los Angeles. Neki od njih potonuli su u siromaštvo, neki u alkoholizam, a neki su potražili i uspjeli pronaći sreću negdje drugdje.

U svo to vrijeme, nije bilo poznato među širom publikom tko su ti ljudi koji su svirali sve te silne hitove. Tek u suton karijere Funk Brothersa, 1971., izdavanjem epohalnog albuma “What’s Going On” Marvina Gaya (čovjek je bubnjao u tom bendu na prijelazu iz pedesetih u šezdesete) javnost je dobila uvida u to tko su (bili) ti ljudi koji su svirali na stotinama hitova iz šezdesetih, jer je Gaye napisao njihova imena na ovitak ploče. Truli kapitalizam? Izrabljivanje radne snage? Beskrupulozan šef? Nešto četvrto? Tko će ga znati…

Zato je početak bio sretan: još u doba debele rasne segregacije Berry Gordy Jr. otvara diskografsku kuću u Detroitu koju naziva prvo Tamla, pa onda Motown (jerbo je Motown nadimak Detroita, kao što je Big Apple nadimak New Yorka) i ubrzo osniva glazbeni sastav, sastavljen uglavnom od crnih muzičara. Ime Funk Brothers bilo je prvenstveno neformalno, jer svemogući svevišnji Gordy nije volio riječ funk.

Funk Brothersi su imali dva muzička direktora: klavijaturista Joe Huntera, koji je bendom ravnao u prvih pet godina postojanja, i Earla Van Dykea, koji je posao obavljao od 1964. do 1972. Oni su prvi uveli unisono sviranje (Wrecking Crew Phila Spectora taj je dio unaprijedio dodavanjem raznih tehnikalija), a producenti su se često držali principa KISS (Keep It Simple, Stupid). Živahan i prepoznatljiv ‘groove’ ranim pjesmama davali su bubnjar Benny Benjamin i povijesno zanemareni basist James Jamerson (obojica su potonula u raznim ovisnostima i umrla prije navršene pedesete), a uz njih, unisone dionice svirali su još barem jedan ili dva bubnjara te jedan ili dvojica basista uz nekoliko udaraljkaša. Sinhronizacija je bila bezgrešna, a sa singlica sa znakom “Motown” cijedio se jasan, moćan, jednostavan, zarazan i ritmičan zvuk.

Uz gore spomenute, jezgru Funk Brothersa činili su i: Jack Ashford (udaraljke); Bob Babbitt (bas); Uriel Jones (bubnjevi); Joe Messina (gitara); Eddie Willis (gitara); “Pistol” Allen (bubnjevi); “Bongo” Brown (udaraljke); Johnny Griffith (klavijature) i Robert White (gitara). O njima je 2002. snimljen dokumentarac “Standing in the Shadows of Motown”.

Clare Torry – a sada priča sa sretnim završetkom. Taj završetak dogodio se, doduše, na sudu, no bogmeč je sretan. Negdje početkom sedamdesetih, točnije, 1972., Richard Wright iz Pink Floyda komponirao je temu na orguljama o vječnim pitanjima – smrt, strah, religija, koja bi uključivala govorne dijelove. Instrumental je prvo dobrano ispretumban, za početak, prebačen je s orgulja na klavir, govorni dijelovi svedeni su na minimum, a naslovljena je kao “Great Gig In The Sky”.

Tadašnji njihov tehničar Alan Parsons sjetio se Clare Torry, koja je snimila album s obradama drugih pjesama. Torry je ušla u studio, odslušala instrumental, te upute Floyda, otpjevala na licu mjesta improviziranu melodiju bez riječi i u nepuna tri snimanja (u zadnjem snimanju nije otpjevala melodiju do kraja) snimila cijelu pjesmu. “Žao mi je, mislim da je to sve od mene” prozborila je Torry nakon posljednjeg snimanja.

Floydi su se, kao pravi profesionalci, ponašali vrlo suzdržano prema Clarinoj vokalnoj izvedbi, dali joj 60 funti za otpjevani posao, a Torry je otišla kući uvjerena da se njena snimka neće naći na ploči. Bila je u krivu. Nadalje, Floydi su bili vrlo stidljivi što se tiče pisanja Torry kao koautorice muzike, tako da je Torry sredinom dvijetisućitih podigla tužbu protiv izdavačke kuće EMI i Pink Floyda. Kako su Floydi i EMI prije svega ljudi, brzo su se dogovorili van suda, a od onda pa naovamo na svim izdanjima Pink Floyda se pod “Great Gig In The Sky” piše Rick Wright i Clare Torry. Iako Torry nije bila primarno ‘prava’ pobočnica, njena uloga na “Great Gig In The Sky” zasjenila je ono što je činila u svojoj ‘pravoj’, pjevačkoj karijeri.

Zašto su ovi momci i djevojke bili toliko traženi? Oni nisu bili tehnički najsavršeniji svirači, no perfektno su razumjeli što ‘gazda’ od njih želi i također, svirali su srcem (i to uglavnom za dobru plaću). Svoje su taštine stavljali po strani i činili su samo ono što su najbolje znali – svirali su. Preseravanje i ego-manijačenje prepustili su većim ‘talentima’ za to (recimo, većem dijelu hrvatske estrade), a svojim su generacijama ostavili poruku: svirajte glazbu i razumijte ju (nekad je to, doduše, teško, no bez muke nema nauke).

Muziku podržava