Nenad Sinkauz (East Rodeo): “Kad bi i naše ministarstvo sponzoriralo underground projekte, možda bi se nešto pokrenulo i na hrvatskoj sceni”

5052

Dobivši nedavno u ruke album “Dear Violence” benda East Rodeo, shvatio sam da i Hrvatska ima svijetu što ponuditi u vidu kvalitetnog i zanimljivog proizvoda koji toliko odskače od naše sredine, da će vrlo vjerojatno biti ‘preskočen’ od naših zemljaka.

Nekad davno svi su se divili psihodeliji legendarnog Syda Barretta, danas mnogi obožavaju neuroznu progresivu koju pruža The Mars Volta, a mi imamo bend koji objedinjuje oboje, uz još mnogo drugih utjecaja koje je teško pobrojati u nekoliko redova zbog njihove velike raznolikosti.

Da malo bolje upotpunimo priču o East Rodeu i njihovoj pomalo čudnoj bendovskoj kombinaciji koju sačinjavaju dva Hrvata i dva Talijana, te zašto ih sponzorira slovenska vlada, kakvi su im bili počeci i što očekuju od skorašnjeg zagrebačkog nastupa na Žednom uhu, upitali smo putem maila Nenada Sinkauza ova, ali i mnoga druga pitanja, pa evo što je odgovorio.

Moram priznati da me vaš album oduševio, zvuči netipično za hrvatske krajeve, toliko moćno i energično… Pa od kuda inspiracija za ovakvu vrstu glazbe?
Prije svega hvala! Album je možda netipičan za hrvatske krajeve, jer nije nastao u Hrvatskoj (smijeh)… Fizički je nastao u našim krajevima (snimljen je u studiju Partyzan u Puli), ali je stvaran više-manje u Padovi.

Kroz godine smo surađivali s raznim umjetnicima iz raznih umjetničkih branši, te upoznali izvrsne glazbenike poput Federica Scettrija, Alfonsa Santimonea i mnoge druge. Naš novi album je rezultat svih tih susreta i razmjena ideja.

Kako bi žanrovski kategorizirali vašu glazbu?
Teško mi je definirati žanr naše glazbe. Mogu samo reći da su utjecaji razni. Od Nells Clinea do Marc Ribota, od Bolesnog grinja do Tim Berna, od Radioheada do Tom Waitsa… Zvuk je uglavnom rock, a unutar toga se može dogoditi svašta. Pravila ne postoje, tj. jedino pravilo je slušati drugoga.

Muziku podržava

Ako se ne varam, vaši počeci su bili potpuno drugačiji od ovoga što danas radite, svirali ste grunge metal u bendu Dusty Miller… Što nam možeš reći o tim počecima?
Počeci su uvijek najljepši. Bili smo potpuno neopterećeni klinci koji su jedva čekali doći kući iz škole, staviti omiljenu ploču u gramofon, sjesti na kauč, pa onda skidati gitarske riffove i učiti tekstove bendova napamet. Probe smo imali u garaži skoro svaki dan.

Koncerti su se uglavnom odrađivali za gajbu pive, a priča je završila kao i mnoge druge, kad je prvi član benda postao punoljetan te krenuo na studije, drugi je otišao tražiti sreću u Londonu, dok su treći i četvrti ostali zjapiti u Puli na Lungo Mareu uz pivo i gitaru.

Tko je tada bio glavni uzor, a tko sada?
Imali smo više idole nego uzore. To su bili Slayer, Kreator, Sodom, Death itd, itd. Naš pjevač je obožavao Soundgarden i Red Hot Chili Peppers. Sada više nemamo idole nego uzore, a ima ih jako puno. Slušamo mnogo glazbe, gledamo filmove, pratimo politiku, opterećujemo se glupostima i sve to utječe na našu glazbu.

Kako je došlo do ideje osnivanja East Rodea?
Bend je nastao krajem 2002, kada smo Alen i ja sreli tadašnjeg klavijaturistu Kolea Lacu na jednoj studentskoj fešti, kako to obično biva. Nakon nekoliko istarskih rakija, na pamet padaju uvijek dobre ideje (smijeh). Zajedno s njime i Marcom Quarantottom smo snimili prvi album i odsvirali oko dvjestotinjak koncerata.

Kako je došlo do te multinacionalne kombinacije unutar benda? Ako se ne varam, za to je krivo dugogodišnje studiranje u Padovi… Je li studiranje barem na kraju uspješno završeno?
Dugogodišnje studiranje u Padovi je krivo za mnoge stvari, pa tako i za osnivanje East Rodea. Uspješno je završilo svima osim meni… Godinama se vucaram sa svojim diplomskim…

Gdje se uvježbavaju pjesme, u Hrvatskoj ili Italiji?
U našoj glazbi postoji velika doza improvizacije, tako da probe radimo samo prilikom stvaranja novih pjesama. Šaljemo si mailom fileove ili note, proučavamo ih najprije svako u svojoj kući, zatim se nalazimo, najčešće u Padovi i pokušavamo konkretizirati ideje.

Prvi album “Kolo” izašao je 2003. Jesi li danas u potpunosti zadovoljan s njime ili bi ovako iskusniji neke stvari promijenio?
“Kolo” je bio odraz našeg sviranja i pogleda na svijet prije pet godina. Rađen je s drugim glazbenicima, u drugoj postavi. Planirali smo snimiti demo, ali rezultat nam se svidio pa smo ga objavili u autoprodukciji. Da budem iskren, nisam slušao “Kolo” četiri godine, ali mislim da ništa ne bih mijenjao, osim producenta, hehe…

Više od pet godina je trebalo da izdate novi album. Zašto je trebalo proći toliko vremena?
Prošlo je mnogo vremena jer su se ideje oko samog stvaranja zakomplicirale. Odnosi u bendu su se pogoršali, a naši bivši producenti su nas vukli za nos dvije godine. Tako da smo Alen i ja odlučili okrenuti stranicu i početi raditi s novim ljudima novu muziku.

Niste potpisali niti za jednog hrvatskog distributera, već imate talijansko-slovensku kombinaciju. Nije li malo čudno da na jednom hrvatskom proizvodu piše ‘sponzorirano od Republike Slovenije’ posebno u ovo turbulentno političko vrijeme zbog raznih sporova koje imamo s njima?
Dugo godina smo u odličnim odnosima s Andrejom Sevšekom (Kapa Records). On je odgovoran za booking u Sloveniji. U Hrvatskoj smo manje koncertirali (barem do sada) i pokazao se slabiji interes za našu muziku, tako da smo odlučili napraviti novi album sa slovenskim i talijanskim partnerima.

Slovensko ministarstvo kulture financira dosta underground projekata. Kad bi to radilo i naše ministarstvo možda bi se pokrenulo nešto i na hrvatskoj sceni. A što se sporova tiče… Mi ih nemamo s njima… Nego naša divna politika sa njihovom još divnijom.

Album “Dear Violence” je vani, kakva su očekivanja?
Kupiti kuću i novi auto (smijeh)… U cilju nam je što više koncertirati, nastaviti raditi i dalje stvarati.

Postoji li kakva skrivena poruka u naslovu albuma?
Dear Violence” je zamišljen kao pismo ‘Nasilju’. Nasilje je uvijek s nama. Mi ga preziremo, a jedva ga čekamo vidjeti.

Stihovi pjesama su na engleskom, talijanskom i hrvatskom. Nije li to malo preširoki raspon za svega 8 pjesama na albumu?
Biramo jezik ovisno o boji glazbe. Rezultat je tri jezika za osam pjesama (smijeh)…

Već s uvodnom “Soldato NATO” udarate najjače što znate uključujući razne žanrovske odrednice. Tko je ponajviše zadužen za zvukovnu sliku benda? Je li to timska igra ili ipak netko uzima glavnu riječ?
Zvukovnu sliku čine sva četiri člana benda. Glazbu skladamo Alen i ja, a aranžmane radimo svi skupa. Sada se i Federico priključio u komponiranju, a Alfonso sa svojim elektronskim spravicama daje karakter i boju slici. Uglavnom puno slušamo jedan drugoga dok sviramo.

Kako će teći promocija albuma? Ima li kakvih planova za spotove, koncerte…?
Mislim da je u današnje vrijeme najbolja promocija za bend sviranje uživo. Tako da ćemo nastojati što više koncertirati. Što se spota tiče… Ljudi hoće hit, a mi ga nemamo (smijeh).

Uskoro ćete imati i zagrebačku premijeru na Žednom uhu, 29. travnja. Što očekuješ od tog nastupa?
Iznimno smo sretni što smo pozvani na Žedno uho. Mislim da nismo mogli dobiti bolju priliku za predstaviti naš novi CD u Hrvatskoj.

Što smatraš, je li hrvatska publika spremna prihvatiti nešto eksperimentalno kao što je East Rodeo?
Na festivalu kao što je Žedno uho svakako je. Uglavnom treba uporno raditi na kvalitetnom programu i s vremenom scena se stvara. Ako ljudima nudiš uvijek istih 5 bendova, ljudi se naviknu na to i gube radoznalost za bilo čim novim.

Je li se možda već počelo raditi na nekim novim pjesmama?
Počeli smo raditi na novim stvarima… To je sve što možemo sami raditi.

Muziku podržava