Prije cca dva mjeseca bili smo svjedocima bizarnog događaja kad je Bajagi naprasno otkazan koncert na Danima piva u Karlovcu i kad je umjesto zemunskog rockera trebala nastupiti gajnička insitucija Hladno pivo. Mile i drugovi su ekspresno odbili imati posla s tako nečim i zaradili aplauz javnosti.

Sad se sprema obljetničarska fešta jedne navijačke skupine koja je samo ove godine sudjelovala u više nasilnih događaja, od kojih su najdramatičniji fizički napad na nogometaša kluba za koji navodno navijaju i ozljeđivanje vatrogasca pomoću topovskog udara. Od tih su se incidenata ogradili, no činjenica je da ih je bilo mnogo u posljednjih nekoliko godina, da su nevini bili izloženi pogibelji i da po tome podsjećaju na muževe koji umlaćuju svoje žene i svaki se put kaju kako više neće nikada i onda ih opet namlate. Na fešti sudjeluju Jura Stublić, Krešo Bengalka, Žuvi i Mjesni odbor, uz zvijezdu večeri Mladena Grdovića.

Muziku podržava

Pitanje je jednostavno: treba li pjevati za organizirane skupine koje imaju dugu povijest nasilja s kojim se razračunavaju samo i isključivo kad javnost revoltirano potegne to pitanje? Ako se zna da mediji (opravdano) apostrofiraju ministre koji posebno pozdravljaju ratne zločince u svojim govorima, treba li nastupati za organizirane navijačke skupine koje imaju povijest nasilnih ispada, bez obzira koji klub podržavaju? Daje li se na neki način tim navijačkim skupinama legitimitet da i dalje rade to što rade? Odnosno, kad će konstantno nasilničko ponašanje praćeno PR-ovskim ograđivanjima postati tek prezira vrijedno ponašanje s ljigavim pokrivanjem smokvinim listom kao šlagom na tortu jer znamo da će se to dogoditi opet?

Vjerojatno će se javiti sociolozi amateri i reći da je to odraz stanja u društvu gdje se ratno profiterstvo tako jadno kažnjava da se zapravo nagrađuje, i gdje određene osobe u prometu mogu raditi što ih je volja i da će ih sud osloboditi. To ne daje za pravo da netko nasred ceste ozljeđuje drugu osobu, ispaljuje topovske udare, razbija kafiće ili sudjeluje u bilo kakvim drugim neredima i kriminalnim aktivnostima koje dobar dio organiziranih navijačkih skupina ima u svom “dosjeu”. Cinici će pak reći da je Grdović, sa svojom historijom vožnji u pijanom stanju, kad je dovodio u potencijalno pogibeljnu situaciju sebe i druge svojim neodgovornim ponašanjem – prava mjera za organizirane navijačke skupine po principu – našla rit šekret i da se tu nema zbog čega uzbuđivati. Također, da je Bengalka sa svojom psihopatskom lirikom dobra opcija za delikvenciji sklonu omladinu, uostalom kao i Thompson sa svojim nacionalističkim blejanjem za svoju publiku.

S druge strane, imamo primjer kad su muzičari bojkotirali Donalda Trumpa, čovjeka prema kojemu su čak i Ante Ćorušić i Deni Karelović tek učtivi džentlmeni. Bojkotirali ga, bojkotirali i nije se dogodilo ništa, Trump se čak nije zamarao ni s isprikama za svoja verbalna divljanja. Živimo u informacijskom obilju, teško je, povremeno čak i nemoguće sve popamtiti, sve popratiti i prema svemu se znati adekvatno postaviti.

Možda je pragmatično priznati da glazba više nema tu snagu, da je gaža – gaža i da je muzičar kao vodoinstalater – ne pita korisnika za životna uvjerenja i stavove i muzičar je izvođač radova koji radi svoj posao za koji je naručen i plaćen. Ali opet, valja se sjetiti one poslovice: ako misliš da si beznačajan jer si mali, sjeti se komarca u sobi.

Bajaga, eto, nekima nije bio primjeren jer je “pjevao četnicima”, ali zato je valjda OK i “nitko se ne buni” da se pjeva skupini s dugom povijesti nasilja i da je to jedan od značajnih događaja u kulturnom prostoru.

83 Shares
Muziku podržava