Mladen Ilić (Psi): “Opcija da ponovno sviramo zajedno gotovo da i ne postoji”

Pomalo u sjeni ostalih (re)izdanja, možemo slobodno reći epskih materijala bendova riječke scene s kraja ’80-ih i početka ’90-ih, koji ranije nisu bili izašli na službenim formatima, objavljen je i album “Kao psi“, sastava Psi.

Je li radi toga što nije plasirano u onom ‘naletu’ otprije nešto (sada već dosta) godina, skupa s Ogledalima, Mrtvim kanalom, Grčom, pa se ‘stvar’ malo ohladila ili se radi o mrvu manje poznatom bendu od ostalih, tko bi ga znao. No to nimalo ne umanjuje činjenicu da je “Kao psi” dobar album, čak jako dobar, i pitanje je kako bi priča o ovom bendu izgledala s današnje perspektive da se nisu dogodile devedesete, takve kakve su se dogodile.

A tu priču, uključujući njezine najvažnije fragmente, prenosi nam gitarist benda Mladen Ilić, poznat i kao član jednog od najvećih bendova ex-Yu rock scene, Parafa, gdje je 1984. godine zamijenio tragično preminulog Roberta Tičić-Ticu i snimio treći, ujedno i posljednji album “Zastave”. Mladen danas radi u riječkoj Gradskoj upravi i od hrpetine svojih sjećanja i zanimljivosti koje nam je prenio, jedna od najposebnijih je ona, kako su na njega reagirali kolege kada su saznali da s njima radi ‘onaj punker iz Parafa’. Ali, ima tu i puno toga što se ili nije znalo, ili se polako zaboravljalo. A ne bi se trebalo. Prije svega, otkud ideja za ime benda?
Iskreno, ne mogu se sjetiti tko ga je predložio, ali pošto smo bili trio, tražili smo neko kratko ime i sjećam se da smo rekli da bi trebalo biti kratko, kao što smo mi, trio, pa bi bilo poželjno da budu tri slova, nešto kratko, oštro. I netko je rekao “Kao oštar pas” i tako je došlo do tog imena. Malo smo gledali ima li nekih sličnih u povijesti, bilo je nešto na tu temu, ali baš ono što mi znamo, samo Psi, mislim da se nijedan bend nije tako zvao. Dopalo nam se to ime i ostalo je.Mogli bi reći obična, ali zanimljiva priča o počecima grupe Psi. Kada je točno krenula?
Psi su nastajali s gašenjem grupe Paraf, gdje sam bio gitarist, a i još sam uvijek. 1987. godine smo u Osijeku, negdje u kolovozu, imali zadnji nastup s Parafom. Prije toga je došlo ljeto i vidjelo se da će nastupiti duža pauza, jer su basista Zdravko i pjevačica Vim Cola planirali brak i obitelj, Zdravko je trebao i otploviti, stažirati na brodu, tako da je bilo izvjesno da će biti jedan duži period pauze s Parafom. A kako se meni još sviralo, ponovno smo se našli, stara ekipa iz moje prve grupe Konjak. Odmah smo krenuli s probama, no nakon što smo ih održali 3-4, polovica se benda počela nećkati, kao da to više nije to, da to njima ne bi bilo zanimljivo za neku budućnost i ostali smo Neven Beljan, basist Konjaka, i ja. Odlučili smo da ćemo nas dvojica nastaviti dalje, da ćemo se probati složiti s nekim bubnjarom koji bi bio slobodan i nama po volji, i dosta brzo smo došli do Daria Škrobonje, inače jednog od osnivača grupe Laufer, koji je tada također bio neaktivan, a sviralo mu se. I tako smo počeli kao trio i ostali smo trio. Baš su nam to bile dobre godine, 1989., 1990., puno smo radili, napravili dosta pjesama. Tako bi mogli reći da je 1989. godina naš početak.

U kratkom ste roku puno toga napravili, komponirali i snimili dosta pjesama, a koliko mi je poznato, one su trebale biti objavljene na albumu, no dogodio se rat. Jeste li naslućivali da nećete uspjeti stići objaviti pjesme koje ste imali? U biti, kako je, zapravo, uopće bilo raditi u tim vremenima, kako je bilo biti rocker kad se polako naslućivalo što će se dogoditi?
Da, bilo je jako teško. Sjećam se 1990. godine, kad smo imali nastup u Kopru, pa smo išli cestom od Rijeke preko Buzeta za Kopar, a to je već bilo vrijeme kad je vojska u Sloveniji bila na položajima. Mi smo dogovorili nastup s Markom Breceljom u njegovom klubu, nekima smo bili kao ‘svemirci’, pitali su nas kamo idemo u tim vremenima, a vidjelo se da dalje više neće ići kao do tada. A kad smo napravili sve te snimke, već se rasplamsao rat u Hrvatskoj. Prije toga smo imali dogovor s izdavačkom kućom Front Rock, no na kraju je od Front Rocka ostao front i tako nije bilo ništa od toga. Nije se sviralo, mi smo se pomirili sa situacijom, iako je bilo nekih koncerata u Rijeci, ali dogodilo se rat, Dario i Neven su bili na ratištu i tako jednostavno dalje više nije išlo.

Idemo se radije vratiti na glazbu i bližu nam budućnost. 2008. godine objavljena je kompilacija “Riječki Novi val – Antologija”, nakon čega se dogodila ekspanzija izdanja bendova riječke rock scene, koji su počeli objavljivati albume, da ih tako nazovemo, sa ‘starim’ pjesmama. Grč, Fit, Ogledala, Mrtvi kanal… Jeste li tada i vi u grupi Psi razmišljali da napravite isto?
Ma da. Tada smo, u vrijeme kad se pripremala kompilacija riječkog rocka, snimke koje smo imali prebacili na CD, ali nismo dalje o tome razmišljali, odnosno da ih objavimo na albumu. Te snimke su gotovo nestale, imali smo ih pohranjene na jednom formatu video kasete, jer to se sve izgubilo. Ostala je samo jedna moja TDK audio kaseta, na koju su pjesme bile snimljene, onako, ‘za svaki slučaj’, tako da je to ipak nekim slučajem i ostalo. Negdje 2011. mi je pala na um ideja da te pjesme objavimo. Meni se to dopadalo, ali to sam slušao doma i nisam imao nekih posebnih ambicija. Ali te 2011. sam baš htio vidjeti kako to funkcionira, ta glazba u današnjim okvirima, a to se poklopilo s emisijom HR Demo klub na HR1. Bilo je vrlo jednostavno, da tako kažem, sudjelovati u tome. Trebao si samo emailom poslati tri pjesme i vidjet’ šta će se s tim dogoditi. Meni se dogodilo da sam dan-dva kasnije dobio povratni email u kojem su mi rekli da je to dobro, da možemo svirati, što me malo i iznenadilo, s obzirom da smo bili potpuno neaktivni, praktički se međusobno nismo niti čuli. I onda mi je došla ideja da to malo posložim, počistim koliko se može i da probamo objaviti. S time da sam mislio da to možemo objaviti na internetu, pa ‘ko hoće skinuti. To sam baš jedan dan bio pričao s Vavom, da to mislim napraviti, a on mi je rekao da stavim negdje na neki medij, da ide u Ljubljanu do Foxa, te će mu dat’ da čuje. Odnio mu je materijal i Fox je dosta brzo odlučio da bi ga mogli objaviti. Baš po onom sistemu kako su to napravili Mrtvi kanal, Ogledala i drugi.

Goran Lisica Fox ima veliku ulogu u, da tako kažem, reaktiviranju pjesmarice riječkog rocka s kraja ’80-ih, koji, na žalost, zbog ratnih godina nije do kraja uspio pokazati svoju vrijednost.
Da, tako je. Ne znam ima li Fox još nekih ideja, misli li još nešto objavljivati. To se njemu dopalo, a i ja sada, kada je izašlo, vidim dosta pozitivnih kritika i došao sam do zaključka da ta glazba može funkcionirati i danas, neovisno o tome što je produkcija dosta ‘tanja’ nego u današnjim okvirima. Ali nije sve u produkciji.Pa da, ali te pjesme, iz kasnih ’80-ih, da se ‘ispoliraju’ modernom tehnologijom, sigurno ne bi zvučale tako dobro i izgubile bi na autentičnosti. Ipak su one originalno snimljene nekim drugim tehnikama.
Da, da, to svakako.

Album “Kao psi” ima deset pjesma, a među njima i onih koje su snimljene uživo, na kojim nema posebnih produkcijskih ‘zahvata’...
Ma da, tako je. Tri pjesme su s našeg prvog nastupa uopće, to je bilo na RiRocku 1990. godine, i tako je kako smo ih odsvirali, bez ‘peglanja’. Jedino je skinut šum na remasteringu. A i inače, ono što smo snimali u studiju išlo je dosta brzo, gotovo sve ‘iz prve’, bili smo dosta dobro uvježbani. Možda smo mogli nešto promijeniti, ali kada bi tako razmišljali, u tom poslu, u glazbi, nikada se ništa ne bi završilo, stalno ti dolaze neke nove ideje. Sve u svemu, zadovoljan sam kako je to izašlo.

Dosta je dobro album prihvaćen. Koliko je poznato, dopada se i mlađoj publici. Kako to doživljavate, da vaše pjesme vole mladi ljudi, koji su, recimo, rođeni nakon što su napisane?
Da, baš o tome malo razmišljam i sjetim se da sam ja krenuo kad sam imao 14-15 godina, dok sam živio u Istri, inače sam tamo rođen, Istrijan sam. Braća od naših prijatelja su nas ‘filala’ s glazbom. Tako da sam od malih nogu uz Deep Purple, Led Zeppelin, Cream, The Doors, kasnije Genesis, Yes, išli smo sve dalje i dalje, i onda nam je, kao 17-godišnjacima, došao punk, od čega smo si ‘uzeli’ ono što nas je zanimalo. The Stranglers, The Jam, poslije se to transformiralo u novi val. Sjećam se da, kad smo svirali kao Psi, tada su me ‘palili’ Nirvana, Pixies, a to je sve nešto kao reciklirano, uzimano, dodavano. U biti, meni puno toga odgovara i zato mislim da je Pse teško svrstati u jedan žanr. Više neka mješavina svega što smo upijali s godinama.

Album su neki okarakterizirali kao punk-rock. Čini mi se da je to malo preusko, jer pjesme djeluju puno šire nego što takva formulacija upućuje.
Naravno. Stvarno ne znam kako je to počelo, jer to nema apsolutno nikakve veze, niti smo se mi predstavljali kao nekakav punk rock bend. Inače, obično eksplicitno govorim punk. Moguće da je to ‘zbunjola’ s grupom Pasi, našim dosta mlađim Riječanima, za koje se može reći da su punk-rock bend. Netko je tako rekao, da smo mi punk-rock i onda je to otišlo dalje i više skoro nitko ne razmišlja i govore “A, to su punkeri“. Mislim da je vrlo slično i s grupom Paraf.

Taman sam to htio reći…
Dosta dugo radim u Gradskoj upravi grada Rijeke i tek s ‘revivalom’, kad je bila obljetnica riječkog rocka, tek su tada neki kolege s posla negdje pročitali ili čuli da sam član Parafa. I onda je uslijedilo ono “Pa ti si punker, nismo ni znali da s nama radi punker“. I dan-danas među mnogim ljudima vlada uvjerenje “Paraf, to je punk“, neovisno o tome što druga i treća ploča nemaju baš puno veze sa onim eksplicitnim punkom s prve ploče.

Pjesme grupe Psi imaju prirodnjački, onako više organski sound, generacijski smo blizu, valjda mi se zato dopadaju.
Da, apsolutno, tako je to. To su dosta, onako, bazični zvukovi basa i gitare, tu je bilo nešto malo efekata, nešto chorusa i delaya tu i tamo, ali ništa specijalno, nikakvih procesora. Mislim da je album sam za sebe i da ga se tako može gledati. Dosta je raznovrstan i mislim da je dosta bogat stilovima, nije jednostavan, složene su pjesme koje mogu voljeti i stariji i mlađi. Tako nekako meni zvuči, a takve su i kritike.

Postoji li šansa da opet zasvirate zajedno?
A, ne, to je, mislim, gotovo nemoguće. Basist Neven sada živi u Puli i nije zainteresiran, rekao je da mu to više nije nikakva opcija, a isto tako i bubnjar Dario. Kada sam odlučio da bi se pjesme mogle malo ‘ispeglati’ i objaviti na CD-u, htio sam snimiti još jednu pjesmu koju smo tada svirali, “Hajka”, deseta pjesma na albumu, i kada sam kontaktirao dečke i rekao im “‘ajmo se nać’, podsjetiti se te pjesme i odsvirati“, da to baš mi snimimo, nisu bili zainteresirani, tako da sam to sam snimio. Teško je sve to složiti.

Dosta sam angažiran na tom poslu, a ne bih volio to raditi s nekim drugim ljudima, jer ljudi koji nisu stvorili te pjesme mislim da to ne osjećaju na pravi način. U to sam se uvjerio na zadnjih par koncerata grupe Psi, koji su odsvirani u nekim drugim postavama, jer su Neven i Dario odustali i prije kraja benda. Imao sam nekih koncerata s mlađim ljudima, ali nije me to veselilo. Tako da je opcija da se ponovno nađemo gotovo nemoguća. Mislim, nikada ne reci nikad, ali to je skoro nikad.

Ako neće biti mogućnosti da ih čuju uživo, lijepo je da je ekipa koja ih je slušala početkom ’90-ih ponovno dobila prigodu da ih čuje. I ne samo ona, već je to i prigoda mladima da čuju još jedan bend iz Rijeke kojeg manje poznaju. Rijeka je pravi glazbeni grad, to znamo svi. Ima li netko, a da se ne bavi glazbom, ima li uopće netko tko nije rocker? (smijeh)
(smijeh) Čini se da je tako.

Jedna od stvari koja me fascinira u riječkoj rock sceni je ta da su svi bendovi drukčiji. Svaki ima svoj stil, bez obzira iz kojeg god vremenskog perioda dolazi...
Da, da, ima tu zaista velike širine.

Evo, i u vašem primjeru, a član ste dva benda, Paraf i Psi, koliko god da ima sličnosti, toliko, ako ne i više, među njima ima i različitosti.
Je, tako je. Može se naći sličnosti, a još više različitosti, da, da.

Velika vrijednost riječke scene je i ta da se međusobno jako dobro poznajete...
To svakako. Evo, recimo, kad smo 1990. svirali na RiRocku, bio je malo drugačiji nego dotadašnji, bio je žiri koji je odlučio tko će svirati na finalu RiRocka te godine, zanimljivo je da smo tu svirali svi koji nismo imali objavljene ploče. Ali je baš bilo zanimljivo. Dario je bio bubnjar s nama u grupi Psi i jedan od osnivača Laufera, koji su svirali isto bez ploče, s En Face je svirao Vava, koji je kasnije bio u Lauferu. To je sve te večeri bilo isprepleteno, nekoliko bendova. Laufer i En Face su kasnije napravili karijeru, a da budem neskroman, reći ću da bi i mi da smo ostali zajedno. Uvjeren sam u to.

Rekli ste da radite u Gradskoj upravi i da su se kolege začuditi kada su saznali tko radi s njima.
Da, iako, kad sam tamo došao, tada više nisam svirao, osim ovaj ‘revival’ s Parafima.

Vjerujem da ste u duši ostali rocker, bez obzira što niste svirali...
To sigurno. Bilo je zanimljivo kad su kolege shvatili s kim rade. Jednom kolegi su rekli “Kod vas radi jedan iz Parafa“, pa su se, kada je to bilo aktualno, svi pitali koji je to. I onda su počeli istraživati tko bi to mogao biti i nisu mogli dugo vremena dokučiti, dok napokon nisu uspjeli i začuđeno rekli “On, on punker?” (smijeh). I od tada me uzimaju kao ‘light’ varijantu, u stilu Dr. Jekyll i Mr. Hyde, kao da imam dvije strane.

Za kraj da čujemo vaše rockerske planove. S grupom Psi neće biti svirki, što je s Parafom? Ima li možda nekih novih pjesama, pripremate li nastupe, samim time jer su zadnjih godina popularni ti ‘revivali’?
Kad se Zdrave i ja nađemo u nekim prigodama, pita me imam li kakvih pjesama, i kažem mu da imam. Isto kaže i on meni, ali ništa dalje nema konkretno oko toga. A ono, rekli smo da sada ima ta tehnika, ne moramo niti imati probe, danas možemo skladati i svirati na druge načine. Bila je ideja da bi se moglo nešto napraviti, ali za sada nije ništa opipljivo. Što se tiče mene, imam nekih pjesama koje bih volio snimiti, ali vidjet ćemo što će biti.