Već 25 godina Miranda Đaković je ‘mama i tata’ Putokaza, skupine koja u umjetničkom smislu hrabro istražuje glazbene forme i nikad se ne zadovoljava klišeiziranim rješenjima. Tako je i na novom albumu nazvanom “Mjesec” koji je načinjen u suradnji s renomiranim glazbenikom iz Slovenije, Iztokom Turkom.
S Mirandom Đaković smo razgovarali nakon promocije albuma “Mjesec”
koja se dogodila u planetariju Tehničkog muzeja u Zagrebu. Ondje smo
gledali zvijezde i Mjesec, dok je drugi “Mjesec” bio pripadajući
‘soundtrack’.
Za početak, može li kratak osvrt na recenziju vašeg aktualnog albuma na Muzika.hr ?
Da se treba vratiti korijenima? A kojim, pa u korijenu smo cijelo vrijeme. Našim pjesmama želimo zastati, želimo reći ‘Tko sam to ja?’, primijetiti da ne treba ništa posebno postići i doseći. Jer sve što trebamo, jest naše bogatstvo i sreća u nama.
Stalno smo u korijenu, i na “Novoj zemlji”, i na “Androidi” gdje smo htjeli reći da su strojevi možda postali humaniji od ljudi. Nas ljudi koji živimo trivijalne živote i trčimo za nečim, umjesto živimo život. Ili sad na “Mjesecu” gdje se pitamo zašto budni spavamo. Dakle, mi smo stalno u korijenu.
Kako su tekle pripreme za snimanje “Mjeseca“?
Kao kod svakog sportaša: visinske pripreme na planini, utakmice kod kuće i u inozemstvu, pa poneki korak unazad, dva, tri naprijed, skok uvis… i na kraju puta – “Mjesec“.
Već dulje vrijeme surađujete s Iztokom Turkom koji je poznat i po radu s grupama ENI i Videosex.
Da, i grupama Laibach i Rotor, njegovoj matičnoj elektronskoj grupi. Legendarni je glazbenik ’80-ih.
Oko čega ste se najviše svađali s njim?
Ni oko čega se nismo svađali. Zato se i dogodio “Mjesec“. Album je čin ljubavi između Iztoka Turka i Putokaza. Ono što bi Iztok pripremio kao osnovnu matricu s loopovima, u Rijeci je doživjelo nova rješenja, najprije melodijski, pa vokalno-aranžmanski. Vratili bismo, a potom Iztok nama, s konačnim instrumentalnim aranžmanom. I to je već bilo četvrto postignuće, od prvog do drugog, preko trećeg.
Igrali smo se, zapravo… Svatko – korak dalje, hrabro, i u smjeru nepoznatog. Ni jednom Iztok nije dobio naš komentar da treba išta mijenjati, niti je on to tražio od nas. Pretpostavljam da je tako kad umjetnici znaju i vole svoj rad. A cijeniti druge čin je poštovanja i ljubav stvaranja.
Možda vas se bojao?
Čega? Čemu? Tako ti izgledam? Mislim, kad shvatiš koliko je glazba “Mjeseca” iskonska, a istraživačka, potom produkcijom i aranžmanima suvremena, melodijskim rješenjima atonalna i neobična, pa glasovnom izvedbom višeslojna, nema potrebe za izmjenama, jer to je to i čemu dalje potezati mačka za rep…
U zadnje vrijeme Putokazi često pokazuju na svemir. “Androida“, “Mjesec“…
“Mjesec” za nas ima značenje emotivnog stanja, ne nebeskog tijela. “Androida” kao ženski android, a “Nova zemlja” kao zamišljeni ‘planet’, naše iskonsko ja, dijete u nama bez kasnije uvjetovanog i naučenog. “Mjesec” je pak skriveni dio nas, ono neizrecivo i nevidljivo u nama. To nisu svemirska tijela. No, ako želiš reći da je iznad nas samo vedro nebo i ako želimo reći da je vedro nebo u nama i da su ta dva neba spojena, onda smo, zaista, mi – ljudi taj svemir. I jesmo, ta jedna jedina kap, točka, svi zajedno.
Prošli album “Androida” bio je remiksiran i dobio je ime “Androida Remixed“. Ako ovaj album koji se zove Mjesec bude remiksiran, hoće li se zvati “Mjesečnica”?
Zašto ne. Mjesečnica simbolizira žensku prirodu….
Govorili ste o tome kako treba biti povezan sa svojim ja, biti onaj iskonski. Je li postojao kakav rockerski period u vašim formativnim godinama, jeste li bili član nekog benda?
Nebitno, i ne bih o tome. Govorimo o Putokazima. No, ono što znaš i sam, jest da ono najbolje što imamo i možemo dati svi imamo od malena. Pjesme, djela… koje sad stvaramo, pišeš, sanjamo, crtaš, bubnjamo, plešeš… imali smo, imaš… oduvijek.
I kada to probudimo u sebi – onda odlučujemo, stvaramo i djelujemo… Tu smo! Nažalost, život nas mnoge vremenom pomete pa zaboravimo dijete u sebi. Valja ga samo ostaviti zaigranog.
foto: Leda Listeš
