Mile Kekin, frontmen Hladnog piva, koji zajedno s bendom večeras nastupa u splitskoj Spaladium Areni, u novom intervjuu za Muzika.hr govori o prelasku iz klupskih prostora na pozornice sportskih kompleksa, o snalaženju na stageu, o nastupanju pred The Ramonesima, novom Tomu Waitsu, predizbornoj kampanji i drugim zanimljivostima.
Od Močvare, KSET-a, preko malog i velikog Doma sportova do Jaruna i Arene. Kamo sada?
Kamo dalje rođače? Pa, meni je sada u glavi nekakva ideja da sljedeće godine napravimo nekakvu mini-turneju, ogoljeni, bez sve pompe s naglaskom na neke stare pjesme. Mislim da bismo mogli napraviti desetak manjih, klupskih koncerata po manjim klubovima. 
Mi se ne bavimo nekakvim sportom da uvijek moraš preskakati veće visine i prepreke, mi se uvijek možemo vratiti u male klubove. Mislim da će mi to pogotovo biti gušt nakon ove silno produkcijski naporne turneje. 
Iako znate da možete napuniti Šalatu ili veliki Dom sportova, ipak se ponekad vraćate u Močvaru, KSET ili ostale manje prostore. Je li to nostalgija i povratak vremenu kad ste počinjali?
Pa, to je nekakav povratak osnovama, jer mi smo oduvijek bili klupski bend i tako smo krenuli. Svakih par tjedana sviramo u Sloveniji ili u manjim hrvatskim gradovima u malim klubovima. Ljudi imaju pogrešnu predodžbu da jednom kad uđeš u veliku dvoranu da se više ne vraćaš u manje prostore. Klubovi su nama prirodno okruženje. Ali, tu i tamo si priuštimo taj nekakav luksuz pa u ovoj našoj maloj osiromašenoj državi glumimo veliki bend u velikim dvoranama. Ali svjesni smo toga da smo prvenstveno klupski bend. 
Nije bila jednostavna organizacija zagrebačke Arene. Kada ste sigurno znali da je Arena nešto što želite napraviti?
Htjeli smo napraviti nešto da nama bude izazov, da nam poraste adrenalin i to smo bogami i uspjeli. Jedan od razloga zašto se volim baviti ovim poslom jest mogućnost da se čovjek tu i tamo malo bocne pa ode napraviti nekakav veliki koncert. Te prostore je obično užasno teško napuniti, na kraju se namučiš da to sve dobro prođe, mučiš se sa scenografijom, VJ-ima s kojima nemaš problema u malim klubovima. 
Sam sebi zadaš neke zadatke i uhvatiš se da te trese trema dva dana prije koncerta kao prije dvadeset godina. Zato smo se odlučili za Arenu Zagreb, a kad se sve to već zahuktalo, onda smo se odlučili i za druge gradove. Jarun je, za razliku od Arene, bio rođendanska fešta i to nije bio običan koncert. To je bilo dvadeset godina benda, na set-listi je bilo puno starih stvari. No, mi smo jedan od sastava koji nakon novog albuma na koncertima izvodi sve nove stvari. Tako je bilo u Zagrebu, tako će biti u Splitu…
Od sastava koji je bio predgrupa The Ramonesima, došli ste do statusa benda koji ima – ovdje u Zagrebu – čak dvije predgrupe. Kako birate predgrupe i kako ste zadovoljni njima?
Htjeli smo dati priliku mladim bendovima da se pokažu na velikoj bini pred puno ljudi. Nakon natječaja javilo se skoro sto bendova iz Hrvatske i regije, a toliki odaziv nas je šokirao. Sve smo pošteno preslušali, nije bilo nepotizma, veza i poznanstava, i odabrali smo bend koji nam se najviše sviđa, a ne onaj koji je najbolji. Nismo se mogli složiti oko Mašinka i S3ngsa, pa smo ih oboje pozvali. U Splitu smo se odlučili za Mjesni odbor koji me baš oduševio. U Slavoniji će predgrupa biti Kandžija s bendom Gole žene. 
Kako je Hladno pivo bilo izabrano za predgrupu The Ramonesima?
Zvao nas je organizator. Čini mi se da smo baš bili izdali prvi album, i bili smo oduševljeni. Dobili smo pivu i mogućnost sviranja s našim uzorima čije smo pjesme tada znali svirati vjerojatno bolje nego oni sami. To je bila ponuda koju nismo mogli odbiti.
Jesi li poslušao bootleg snimku Hladnog piva pred The Ramonesima? Jesi li razmišljao o mogućnosti službenog izdanja iste?
Ja ne skupljam te stare snimke i znam da ima ljudi koji sve to drže doma. Možda jednog dana kad budemo izdavali te razne bootlege će se i to pojaviti. Sjećam se te svirke po tome što smo odsvirali vjerojatno najbrži koncert u karijeri, jer je Suba imao strašnu tremu pa je sve pjesme ubrzao troduplo, a ja sam ga pratio.
Mislim da je najvažnije za predgrupu da kratko svira, da shvati da ljudi nisu došli zbog njih nego zbog onog što slijedi. Mi smo htjeli što prije ići gledati Ramonese pa smo se dodatno požurili.
Pjesme su vam se tijekom vremena produžile?
Da, sad si dajemo malo više vremena, malo sporije sviramo. Sada i slušamo sporiju muziku. U međuvremenu smo otkrili solaže i pjevanje. Aranžmani su nam kompliciraniji. Ali mislim da smo u onoj najranijoj fazi The Ramonesa naučili ono najbitnije – odnos akorda i melodije. To je ono što bih preporučio pogotovo mladim bendovima koji kreću u glazbene vode. Neka dobro slušaju Ramonese jer su oni pokazali da se sa tri akorda može postići mnogo lijepih melodija.
Prijelaz iz klupskih koncerata u dvoranske dogodio se 20. travnja 2004. s malim Domom sportova. Kada ste shvatili da možete napuniti taj kapacitet?
Ne znam je li to bila naša ideja ili naših prijatelja. Netko je to predložio, a mi smo bili skeptični prema toj ideji. Ali prije smo, čini mi se, odradili dva dana Tvornice, a u mali Dom sportova stane baš toliko ljudi. Ispalo je da je koncert bio rasprodan, da je mnogo ljudi ostalo ispred, da sam govorio da smo trebali ići u veliku dvoranu. Mislim da je baš dobro da nismo.
Izjavio si da si tada izgubio nekoliko prijatelja jer im nisi mogao nabaviti ulaznice za taj koncert?
Da, da… Najstresnije su mi svirke u Zagrebu jer se moram pobrinuti za mnogo ulaznica za prijatelje. Čitao sam negdje da prijatelji u Americi kupuju ulaznice za koncerte prijatelja, a kod nas je to drugačije (smijeh).
20. travnja 2004., 20. svibnja 2005., veliki i mali Dom sportova. Zašto ste odustali od te prakse? Zašto nije bilo 20. lipnja 2006.?
Zato što se tada album bio već izlizao a mi smo bili u studiju radili novi album. Ali mislim da smo u to vrijeme odradili jedan koncert u KSET-u, mislim da je to bilo 20. srpnja 2007., kad smo – čisto da bismo održali tu tradiciju – na plus 40 održali jedan od ‘najvrućijih’ koncerata Hladnog piva. Malo smo se zezali s tim datumima. S ovim zadnjim datumom za Arenu baš nismo imali toliko sreće, jer smo datum izabrali pola godine prije, a pao je na isti dan kad je Hrvatska igrala sa Grčkom.
Albumi “Knjiga žalbe” i “Šamar” dobili su svoje video uratke u vidu DVD-a “Pun (kon)dom sportova” i “Knjiga postanka“. Hoćete li isto napraviti i sa “Svijetom glamura“?
Mi smo sve snimili pa ćemo vidjeti. Ali kako CD-u pada smisao, tako pada smisao DVD-a. Ako ga budemo izdavali, to će biti nekakva kombinirana varijanta, s nekim nosačem zvuka, ili ćemo ga postaviti samo na YouTube. Vidjet ćemo što ćemo napraviti, za sada nemamo planova izdavati novi DVD.
Jednom si izjavio da si naletio na nekog prodavača koji je prodavao album Hladnog piva za kojeg ni ti nisi znao da postoji?
Da, to je bila nekakva “Greatest Hits” kolekcija vjerojatno napravljena po nekakvom slučajnom odabiru (smijeh). Svakakve pjesme nabacane na jedan CD. Možda ćemo i mi to napraviti jednog dana, ali za sada smo još previše u novom albumu da bismo razmišljali o tome.
Zašto se među slušateljima Hladnog piva uvijek nađu pojedinci koji su zagovornici vaših ranih radova i koji ne poštuju ovo što sada radite, koji misle da ste trebali ostati u KSET-u i nikad ne ići u Arenu?
To je strah majke da joj dijete ne odraste (smijeh), i ode kod druge žene. Nekima je vjerojatno više odgovarao naš rani rad jer su onda bili mlađi, ljepši i kosatiji. Nekima ne paše naš srednji tempo i ove ljubavne poruke kakve imamo, i ja to poštujem.
Postoje drugi bendovi koje mogu slušati, mi nismo jedini. Oni moraju shvatiti da je nama veći užitak svirati nove pjesme jer su nam trenutno bliže, nego da ja sada sa svojih četrdeset godina pjevam “Savršene marginalce”. Da pjevam kako u parkiću pijem bambus, kad to više ne radim. Mislim da bi to čak bilo malo dvolično od mene. Meni je bitno samo da se bend mijenja a ne da stojimo na istom mjestu sa temama o kojima smo pjevali prije dvadeset godina.
Jesu li fizički zahtjevniji veliki, dvoranski koncerti ili mali, klupski?
U principu su koncerti u klubovima fizički zahtjevniji jer je manje zraka i više stresa. Publika ti je odmah tu pred licem. I to mi je okruženje u kojem se stvarno dobro osjećam.
Primjerice, kad se gleda snimka “Istočno od Gajnica” tamo uopće nema barijere između vas i publike…
Da, to zna biti vrlo kaotično. Netko se zna spotaknuti pa mu glava završi u bas bubnju. Mi smo često morali objašnjavati redarima da je normalna stvar da se ljudi naguravaju, skaču… da to nije kazališna publika.
S porastom popularnosti rasla je i scenografija. Od gajbe piva na pozornici, preko velike šperploče izrezane u obliku pivske boce sa znakom HP-a, do velebne pozornice za ovu turneju.
Sada smo prvi put ušli u kazališne vode, gdje nam je Krešo Dolenčić mnogo pomogao. Dio scenografije je inspiriran našim coverom. Prvi put smo se pomnije zabavili s VJ-ingom. To je sve vrlo zahtjevno i skupo, ali smo odlučili to jednom napraviti čisto zbog nas. Čini mi se to kao jedno kompaktno djelo – muzika, cover, scenografija – imaš ispričanu priču od početka do kraja.
Gledao si mnoge glazbene velikane na koncertima. Tko je od njih utjecao na izgled trenutačne turneje Hladnog piva?
Pa ovaj mali kabaretski, kazališni štih koji imamo me jako podsjeća na Toma Waitsa uživo. Ali on je prejaka faca da bih ja uopće mogao stati u istu rečenicu s tim likom.
Uskoro izdaje novi album. Jesi li čuo “Bad As Me”?
Odlična pjesma. To je ono što na neki način očekujem od njega.
Kako je došlo do suradnje s TBF-om na turneji 2005.?
Do suradnje je došlo jer mi je super to što rade, sviđa mi se i njihov zadnji album. Mislim da je Saša Antić trenutno jedan od najboljih tekstopisaca koje imamo. Također smo često svirali skupa pa smo ih pitali bi li htjeli gostovati, a oni su odmah pristali. Ja im zahvaljujem i ovim putem.
Planirate li za nekoga svirati u predizbornoj kampanji?
Ne. Mislim da je politička situacija trenutačno takva da će do smjene vlasti doći i bez Hladnog piva. Nadam se da mi nismo potrebni. Mi smo nastupali jednom, 2000. kad se događao taj konačni pad HDZ-a. Mislim da će do toga doći i sada i bez našeg sviranja. Mislim da će se naći i drugi zainteresirani za crne fondove (smijeh).
Kako ste se odlučili za Edija Cukerića kao producenta zadnjeg albuma?
Zadnja dva albuma napravili smo s Denykenom. Htjeli smo malo promijeniti zvuk i dobiti neotesanost. Sjetili smo se Edija i mislim da smo dobro odlučili.
Izjavio si da si htio sličiti na Bona Voxa?
Da, u ranoj fazi svoje srednje škole. Imao sam svoje razne faze, pa sam jednom bio i u fazi Bona Voxa. U to se mogu uvjeriti svi koji imaju knjigu “Trening za umiranje“. Na početku te knjige ima jedna slika gdje je sličnost frapantna.
Kako si zadovoljan s knjigom “Trening za umiranje“?
Dobra je, ali ja to ne mogu čitati jer se osjećam kao da više ne sviramo. Meni knjige imaju smisla kad imaju završetak.
Jesi li pročitao koju rock biografiju?
Pročitao sam onu Toma Waitsa i baš me razočarala. Dosadna je. Sad se spremam čitati od Anthonya Kiedisa, čuo sam da je jako dobra.
U “Treningu za umiranje” pročitao sam da je Charlesa Bukowskog ugodno čitati naročito uz velike količine pive?
Da, Bukowski se ubraja u obaveznu srednjoškolsku lektiru. Nakon toga sam ipak proširio svoj opus pisaca. Mislim, knjige su bitne i preporučio bih ih svima tko se misli baviti pisanjem tekstova. Mislim da nije loše imati nekakav vokabular na raspolaganju.
Kao profesor njemačkog, što kažeš na izjave da njemački nije pjevan jezik?
To su gluposti. Rammstein je super bend kojeg ja ne mogu zamisliti na nekom drugom jeziku. Mislim da je svaki jezik pjevan ako su dobri tekstovi. Njemački novi val cijeli je pokazao da može biti hitova na njemačkog. Ja ne pušim tu foru o pjevnosti i nepjevnosti jezika. Na kraju, ako je neki jezik nepjevan, onda je to ovaj naš ‘čćžšđžćčpšć’ jezik.
Na prvim albumima se čuje da i ti nisi još bio skroz pohvatao hrvatski.
Da, ali ja sam i na “Šamaru” pjevao ‘u očima ljudi kojih poznajem’. Te mi se greške tu i tamo znaju događati, ali zato imam dečke iz benda da me isprave.
