Njemački punkeri Die Toten Hosen iz Düsseldorfa koji su na sceni već više od 20 godina i u njemačkom govornom području uživaju kultni status po prvi su puta, u sklopu svoje “Friss oder Stirb” turneje, posjetili Hrvatsku. O njihovim prvim dojmovima sa Balkana, novom albumu i najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, razgovarali smo sa gitaristom Michael Breitkopfom – Breitiem neposredno prije koncerta u Močvari.
Kakav je osjećaj nakon rasprodanih stadiona i festivala na kojima ste glavne zvijezde nastupati u klubu pred 300 ljudi?
Mi to uvijek radimo s vremena na vrijeme, jer nije dobro da ako sviraš na festivalima između nemaš nikakve druge svirke. To je kao kad npr. nogometna momčad prije početka prvenstva igra prijateljske utakmice. A i volimo svirati i u manjim klubovima, mi smo htjeli ovdje svirati.
Na vašem koncertu u Argentini spomenuli ste Dubrovnik, Campino je pozvao ljude da dođu i posjete Dubrovnik, jeste li bili možda svi zajedno tamo?
Ne, ne, nismo bili u Dubrovniku. Campino ponekad izvali nešto što mu upravo u tom trenutku prolazi kroz glavu (smijeh).
Dakle prvi puta ste u Hrvatskoj?
Da, ja još nisam bio niti privatno. Isto kao niti u Bugarskoj ili u Srbiji (tamo su svirali prije Zagreba, op.a.). Ali na istoku sam bio jer smo 1983. prvi puta svirali u Mađarskoj, a 1985. u Poljskoj. U Poljskoj je to bila polulegalna svirka, a u bivšem DDR-u nam nikad nije bilo dopušteno službeno svirati.
Tko vas je povezao sa Zagrebom?
U svakom području imamo promotora, odn. organizatora koji se brine o tim stvarima i koji je zadužen za kontakte. Jednostavno smo nazvali njega, znali smo ga od prije. On inače dovodi puno bendova u jugoistočnu Europu.
Što mislite, koliko ste poznati ovdje?
Pa mislim da uopće nismo. U Njemačkoj živi puno Hrvata, pa smo možda nekima otud poznati, ali ne vjerujem da nas baš jako puno ljudi pozna. Ali mislim da je to uvijek tako kada prvi put sviraš negdje, ljudi te još ne poznaju, ali već drugi put kad dođeš uvijek ima sve više i više onih koji su čuli za tebe.
Tko je žena čiji se glas može čuti na početku pjesme “Azzurro”? Je li to nastalo prema istinitom događaju?
Da, tu poruku je jedan naš prijatelj dobio na telefonskoj sekretarici, a mi smo je ostavili jer smo nekako naslućivali da bi je jednom mogli upotrijebiti (za one koji ne znaju o čemu se radi: žena je nazvala i žalila se kako je preglasna muzika i kako joj se sve čuje u spavaću sobu i da će svih tužiti policiji, op.a.)
Da li je istina da između Düsseldorfa i Kölna postoje antagonizmi i da ne volite baš jedni druge?
Da, da istina je, ali obje strane se pritom dobro zabavljaju. Mi to promatramo onako više ironično.
Ali svirate u Kölnu, zar ne?
Ma naravno, dapače, tamo smo imali i neke od najboljih koncerata. Često dolaze s nama i fanovi iz Düsseldorfa i onda zna biti zanimljivo kada kažemo nešto protiv Kölna – pola dvorane nam fučka, a pola slavi. Ali sve je to samo zezancija. A sve je počelo 1288. sa bitkom kod Worringena.
Poznato je da svi u bendu pratite nogomet i da ste vatreni navijači Fortune iz Düsseldorfa. Manje je međutim poznato da ste pomogli Fortuni kada je bila u financijskim problemima. Možeš li nam reći kako je išla ta priča?
Pa to je počelo još tamo negdje 1989. kada je Fortuna po prvi puta ispala u 2. ligu i mi smo tada imali turneju pa smo odlučili pomoći klubu tako što smo odvajali jedan dio od od naših ulaznica, točnije jednu marku po ulaznici, i taj novac smo proslijedili klubu. Klub je s tim novcem kupio tadašnjeg kapetana nacionalne selekcije Gane. Prije dvije godine Fortuna je skoro bankrotirala, ispali su čak u 4. ligu, onda smo im mi dvije godine bili sponzori na dresovima. Bilo je simpatično vidjeti dresove sa našim amblemom na njima.
Tko će biti Europski prvak u Portugalu?
Teško je reći budući da stvarno ima dobrih momčadi, ali ja bih volio da to bude neka koja do sada još nije bila prvak. Više bih volio da pobjedi neka momčad koja stavrno igra dobar nogomet, nego da se u finalu sastanu recimo Njemačka i Italija (mi sa muzike kažemo Hrvatska!).
Htjeli bismo vas pohvaliti za jednu od najboljih priča koju smo čuli – naravno radi se o Willyju! Da li će se ta priča nastaviti? Postoji li Willy uopće?
Ne, ne, Willy ne postoji. Ali priča ide ovako: upoznali smo Gerharda Polta, bavarskog cover umjetnika, i htjeli smo pod svaku cijenu napraviti nešto s njim i tako se na našem albumu “Kreuzzug ins Glück” našla trilogija o Willyju. On inače ima isti humor kao i mi, priča uvijek neke anarhističke priče, nastupa također u kazalištima, prije je radio i serijale za TV, a osim toga nastupa i sa još tri dečka koja rade muziku, zvuči kao bavarska narodna muzika, ali tekstovi su totalno anarhistički i kombinacija njih četvorice je genijalna. Zovu se Biermösl Blasn i sudjelovali smo zajedno na jednom božićnom programu i bilo je ludo, čista satira!
Poznato je da ste vi bend koji je prilično lijevo orijentiran. Imate li problema sa Skinheadsima u Njemačkoj?
Toga je bilo više dok smo svirali po manjim klubovima, kada smo shvatili da nam se takvi pojavljuju u publici nismo ih više puštali unutra. Prestalo je kada smo počeli svirati po većim dvoranama. Međutim, nisu samo Skinheadsi problem, u Njemačkoj, kao i u mnogim drugim zemljama uostalom, ima desničara, a mi se nikada nismo prestali angažirati protiv rasizma i fašizma. Trenutno to činimo tako da podržavamo jednu organizaciju u Njemačkoj koja se zove Pro Asyl, to je organizacija koja podržava azilante sa kojima se u Njemačkoj postupa jako loše.
Kako stoje stvari s novim albumom?
Pa mislim da bi trebao izaći tamo negdje početkom jeseni i na njemu se neće naći nitijedna pjesma s ovog EP-a. Tada ćemo ponovo krenuti i na turneju, jedva čekamo, za mene je sviranje uživo ono zbog čega bend uopće postoji, to je najljepši dio svega.
Koji su po vama ostali dobri njemački bendovi?
Pa što se tiče muzike, nešto najsličnije nama rade Die Ärzte, oni isto postoje već jako dugo. Imali smo jedan period kada smo se malo svađali s njima, ali sad opet imamo jedan dobar odnos.
Što slušate privatno? Što ti recimo slušaš?
Ja još uvijek slušam muziku sa tvrdim gitarama i dobrim melodijama, npr. Faith No More, Rage Against The Machine, zatim bendove uz koje smo odrastali, od The Clasha do The Ramonesa, volim i dub, također i neke vrste techna.
Imate li inače predgrupe na koncertima? Jučer su vam na koncertu u Beogradu svirali Atheist Rap kao predgrupa.
Imamo, ne znam zašto i ovdje nemamo predgrupu. Ali to nije do nas, mi smo samo turisti ovdje.
Foto: Saša Cimeša
Razgovarali: Ivica Prpić i Lana Bunjevac
