Matu Škugora prati dovoljna reputacija da ne moram opisivati svu silinu stranih bendova koje je doveo u Hrvatsku i sve što je učinio za lokalnu glazbenu scenu.
Unatoč stalnom tepanju medija i hvalospjevima zahvalne publike, Mate je prvenstveno skroman i normalan tip, ona vrsta obožavatelja glazbe s kojom bi mogao do prekosutra pričati o razlikama između pjevača Hüsker Dü ili etici punk scene ’80-ih.
Povod intervjuu bili su pomaci u njegovoj karijeri i otvaranje kluba Žedno uho, no u gotovo sat vremena razgovora dotakli smo se gradske kulturne politike, bizarnih zahtjeva bendova, financijske strane organizacije koncerata i svega između.
Da udarim odmah u srž, zašto si napustio Terraneo?
Ta priča traje godinu dana. Neposredno nakon prvog Terranea postao sam svjestan da to ovako više ne može ići i da ću se prije ili kasnije odlučiti za jedan od dva projekta. Prvi Terraneo bila je gomila entuzijazma koji je stvarao dodatnu energiju, bilo je ulaganje novca i energije i nije bilo to problem obaviti. Na drugom Terraneu shvatio sam da su mi se javljali ozbiljni problemi, a za treći ne bi bilo šanse ako nastavim raditi stvari u Zagrebu, pogotovo s obzirom na trenutni razvoj situacije, i da nastavim aktivno raditi na programu Terranea kao što sam do sad, što znači svakodnevni angažman od početka desetog mjeseca pa do završetka festivala, dakle 11 mjeseci godišnje po nekakvih šest-sedam sati. To mi je ostavljalo vrlo malo vremena da obavljam posao koji mi je podjednako važan i podjednako velik.
Godišnje napravim između 50 i 60 stranih gostovanja i to je poprilična brojka, jako je zahtjevno. Imam dosta iskustva pa je to sve uhodano, nema stresova, a pogotovo ih neće biti sad nakon 1.7. – ako nas Slovenci u tome ne spriječe i ako uđemo u EU više nema tog famoznog ATA Carneta koji nam je stvarao dosta problema, onda će sve biti puno elegantnije i lakše. Jednostavno sam morao napraviti odluku i sam sebi sam rekao da nema smisla, jer upuštati se opet u takvo opterećenje, pogotovo sad kad imam dvoje djece, nema teorije.
Misliš li da Terraneo ostavljaš u dobrim rukama? Ljudi kažu da si ti zadnja stvar koja je stajala između krajnje komercijalizacije festivala.
Trebala bi ostati ista programska ekipa, nisam ja tu bio sam, koju ću ja po potrebi savjetovati. To će biti pola sata ili sat vremena dnevno, moja gratis usluga festivalu, ali to neće biti pet, šest, sedam ili osam sati dnevno ili više kad bi dolazio četvrti, peti mjesec kad bi se finiširale stvari. Ne bi trebalo biti nikakvih drastičnih promjena i mislim da mi ljudi previše pridaju važnosti u cijeloj priči jer projekt ovisi o toliko različitih ljudi da se odlaskom bilo koga, kako god se taj netko zove, stvari nakon druge godine festivala stvari ne bi trebale bitnije promijeniti.
Misliš li da je malo napuhana priča oko tvog odlaska?
Jasno je da neki ljudi to percipiraju kroz sliku mene, za što su najviše zaslužni mediji koje je ta pozadina priče zanimala. Originalno sam htio prebaciti Žedno uho u Šibenik, no na kraju smo se ipak odlučili za veći i ozbiljniji projekt, a Žedno uho u Šibeniku ne bi moglo egzistirati onako kako sam ga zamišljao, festival za 1500 ljudi – komercijalno si sponzorima nezanimljiv, neisplativ i previše love bi gutao. Onda sam išao na veći projekt kroz koji bi se provlačila dobra priča i pozitivan duh i koji bi glazbeno bio dosta relevantan, a koji će s vremenom postati komercijalno isplativ i samoodrživ.
Htio ili ne, ti si završio kao lice festivala.
Upravo zbog toga što su me pretjerano eksponirali. U prvoj godini festivala sam to prihvatio jer je u tom trenutku samom festivalu trebalo medijsko eksponiranje, a u drugoj godini sam se povukao u pozadinu i pustio ljude da pričaju jer je puno ljudi uključeno u to. Sad je sve već uhodano i zna se što se želi postići s tim festivalom i postoji netko tko to financira.
Možeš li mi više reći o budućnosti Žednog uha, o programu i o klubu?
Klub je najveća novost i bio je ta kap koja je prelila čašu. Jedna u nizu stvari da donesem tu odluku koja je za mene bila neophodna, od koje će profitirati i Terraneo i Žedno uho, jer mislim da bi moj paralelni rad na dva kolosijeka bio kontraproduktivan. Tako da je pokretanje kluba 1. veljače priča koja me dodatno motivirala jer će zahtijevati moj dodatni angažman i jako me veseli.
Nešto više reći o samom klubu…
Radi se o podrumu Klovićevih dvora, a ulaz je kroz plato na Gradecu, a ne kroz galeriju. Klovićevi dvori su odlučili staviti taj prostor u funkciju i ušli smo u suradnju. Zajedno ćemo kreirati program i vidio si i sam, prostor je fantastičan, super je funkcionalan za sve manje stvari. Bilo bi super da je metar širi ali eto.
Koliki je kapacitet?
Za koncerte do 250 ljudi, ima dosta prostora jer je tu niz od tri veće prostorije koje su povezane, ali za koncerte ima smisla koristiti samo dvije. Za nekakav clubbing party ili DJ-anje stane 400-450 ljudi bez problema.
Namjeravaš li sve programe do tog kapaciteta tamo odrađivati?
Sada kreiramo klupski program. Nenad Borović, Damir Kanaet i ja kreiramo klupski program u suradnji s još Mattom Daviesem i Eddiem Ramichem. Ono što se zasad sigurno zna to su oni koncerti objavljeni na Facebooku Žednog uha znači Steve Wynn, Mark Eitzel i Metz. Sad sam u situaciji da mogu ponovno aktivirati priču oko avangardnih stvari, oko jazza i improvizacije. Dolazi Fire, projekt Matsa Gustafssona s kojim je gostovao na Terraneu i s kojim je na moje oduševljenje imao odličan prijem. Svirali su neposredno nakon Kuzme i Shaka Zulua i razvalili su, njima to ništa nije bilo jasno, ali bili su presretni. Ljudi su nakon nastupa bili šokirani, nekakva jazz avangarda koja može biti plesna.
Sad kad imaš ‘svoj’ prostor hoćeš li više raditi na stvarima koje drugdje nisi mogao?
Sad ću biti u mogućnosti više novaca investirati u manje komercijalne stvari, makar je i do sada veći dio programa koji sam radio bio nekomercijalne prirode. Inače je više od pola programa takvo, ali 2012. je ispala neplanirano dodatno nekomercijalna zbog poznate situacije, umjesto 60 posto barem 80 posto.
Zbog podrške od grada Zagreba i države?
Ministarstvo kulture me podupire cijelo vrijeme, a s gradom nemam nikakve komunikacije. Ja ne vidim smisla za apliciranje u zadnje dvije godine, prije tri godine sam aplicirao pa sam dobio 11.400 kuna, ali mi nisu poslali ugovor pa eto nije mi ni uplaćen novac, a onda sam odustao od daljnje komunikacije jer sam shvatio da nemam s kim razgovarati, da me uopće ne percipiraju. Ne da mi se time opterećivati uopće, jer vidim da te ljude takvo nešto ne interesira, što je legitimno, ako su im bitnije neke fontane. Oni imaju svoje prioritete, a ja nisam među njima, a ne samo ja nego niz drugih kvalitetnih nezavisnih inicijativa koje njima nisu zanimljive i ne vide interes sebe, grada i građana ovog grada u tome i to treba poštovati, ipak su ih izabrali ljudi.
S druge strane, Ministarstvo to radi dosta transparentno, a ja imam dosta zdrav odnos s njima. Imam na papiru točno podatke, a svaku uloženu kunu im vraćam dvostruko. Mislim da će ove godine biti i trostruko kroz plaćene poreze i doprinose jer radim kroz firmu, a ne kroz udrugu. Uredno plaćam PDV, prošle godine sam dobio 100 tisuća kuna od države i moja davanja su između 250 i 300 tisuća kuna tako da mislim da država pametno ulaže u Žedno uho, a dio novaca ide i gradu koji zbog mog rada profitira. Novac uložen u kulturu ne mora biti bačen bez obzira što ljudi misle. Mislim da je moj potez da radim kroz firmu a ne udrugu pozitivan, mogao sam manipulirati s više firmi. Nije tajna da se u prošlosti za svaki veći koncert otvarala nova firma kako pravni subjekt ne bi bio u sustavu PDV-a i da se tako sasvim legalno varala država. Ja to ne želim raditi i mislim da nema smisla, tim više što država pozitivno percipira to što ja radim jer Ministarstvo kulture prema meni pokazuje pozitivan stav.
Znači država i lokalna samouprava rade nešto korisno za tu scenu?
Ja stalno navodim svoj šok kad sam prvi put u životu došao u situaciju kroz iskustvo s Terraneom i Šibenikom da stvarno mislim da postoje ljudi koji u politici nisu zbog svoje osobne koristi. Način na koji su nas, kao potpuno nepoznate ljude, prihvatili i to moje partnere prije nego mene, nije bio zato što sam iz Šibenika. Znači ljudi koji vode taj grad, dva dogradonačelnika i gradonačelnik, su meni bili prvo iskustvo zbog kojeg sam mislio da rade za opće dobro. U Zagrebu još uvijek mislim da gledaju sebe i ne rade za opće dobro, ali nažalost imaju pravo za to.
Čak i da se promjeni gradonačelnik mislim da se sustav kao takav ne bi bitno mijenjao i da se način funkcioniranja ne bi mijenjao. Ogromna količina novaca bi se i dalje slijevala u gradske centre za kulturu, financirao bi se hladni pogon s nevjerojatnom količinom novaca i opet bi jako malo novaca ostalo za konkretne projekte.
Koliko općenita financijska situacija utječe na tvoje i druge koncerte?
Ono što se dogodilo u Hrvatskoj nije počelo u 2012., krenulo je u 11. mjesecu 2011. hiperprodukcijom koncerata u Areni pa se prelijevalo dalje na srednje i manje koncerte. Istovremeno se dogodio dodatni pad kupovne moći, strahovita medijska panika koja je ljude još dodatno demotivirala u ulaganje bilo kojeg tipa. Treća stvar je hiperprodukcija i na drugim razinama, ne samo tih pet koncerata u Areni, pa u 2012. nije bilo sveukupno pet gostovanja. Pojavio se niz novih promotora koji su u najgorem mogućem trenutku počeli raditi jako puno stvari i to je rezultiralo drastičnim padom prodaje ulaznice od oko 50 posto. Ja sam se pripremio za 30 jer sam vidio što se dogodilo u Sloveniji gdje u 2010. praktički nije bilo koncerta za više od 300 ljudi koji je uspio.
Mark Lanegan je i više nego uspio, kao i Red Hot Chili Peppers, dok je Madonna recimo propala…
Da, to je zanimljivo jer se priča počela urušavati baš u to vrijeme kad je Madonna otkazana. Na kraju je krajem ljeta objavljena statistika koja kaže da je u trećem mjesecu bio najveći pad potrošnje u Hrvatskoj ikada zabilježen, baš kad je otkazana Madonna i kad je pala posjeta koncerata. Lanegan je bio iznimka za koju neću reći da mi je spasila život, ali bez njega bi mi bilo puno teže izgurati godinu da mi se to nije dogodilo u cijeloj ovoj priči gdje sam prosječno po koncertu gubio tisuću eura. Govorim o koncertima gdje izvođač košta od 500 do tisuću eura, a minus je bio po 800 eura. U 60 posto koncerata moje planirano ulaganje je bilo od 300 do 500 eura i sad kad se sve to zbroji, akumulira se iznos u nekih 15 tisuća eura što stvarno nije malo.
Misliš da će ti pomoći ti manji koncerti koje planiraš?
Imat ću prvenstveno manje troškove. Kao drugo dodatan prihod. Imat ću i puno drugih ljudi koje ću morati pokriti, a odlaskom iz Tvornice smanjeni su i troškovi produkcije koji su sad još dodatno smanjeni.
Odustao si od Tvornice kulture zbog visokih troškova produkcije, no što je bilo s NKC Parkom?
Ideja je bila da se poveže Purgeraj i dvorana iznad, glavna dvorana Centra mladih Ribnjak, da se od toga napravi kulturni centar koji će kroz dvije-tri godine stvarati dobar proizvod. No to je bilo toliko zahtjevno zbog dnevnih aktivnosti tamo, recimo jedan koncert sam morao premjestiti jer nismo mogli imati tonsku probu tamo. Dio koncerata je izvrsno funkcionirao i imao veliki potencijal no u trenutnoj situaciji to je neodrživo, pogotovo uz ovaj trend pada potrošnje. Troškovi tamo su manji od Tvornice, no opet bitno veći nego što ću ih imati sada. Kako sad stvari stoje većinu stvari ću odraditi u Klovićevim dvorima, a veće stvari u Pogonu Jedinstvo. Zasad su najavljeni The Jon Spencer Blues Explosion, a u KSET-u će biti Mono. Uskoro će biti najavljeni još i Swansi i Mudhoney krajem petog mjeseca na Žedno uho festivalu. Swansi će ga otvoriti, a Mudhoney zatvoriti.
Mudhoney je bio odličan prije nekoliko godina…
Stvarno sam bio skeptičan, meni su Tad i Mudhoney bili daleko najbolji bendovi iz tog ranog Seattlea. Njihov prvi album nabavio sam neposredno nakon izlaska, to je bila kazeta, s jedne strane ”Wrong” od NoMeansNo, a na drugoj Mudhoney. To je bilo taman 1990. kad su svugdje po radiju svirale nacionalističke pjesme koje su kao bile zabranjene. Susjedi su uredno pičili to, a meni ništa nije bilo jasno, odjednom su svi postali veliki Hrvati, a ja sam samo htio slušati Mudhoney i NoMeansNo.
Kako danas slušaš glazbu?
Uglavnom vinile ili kupim ili dobijem, tu i tamo dobijem neki promo CD, a i dobivam dosta linkova od izdavača ili agenata. Jako malo vremena imam za razliku od vremena kad sam studirao i bio u srednjoj školi i kada sam mogao provoditi sate slušajući muziku. Moja je privilegija da se time bavim pa na kraju sve bendove dovodim zbog sebe. Najčešće slušam ono na čemu radim. Vrlo često odgovaram na pitanja koji mi je najbitniji izvođač ili koncert koji sam doveo i moj odgovor je redovito isti – da ne mogu izdvojiti jedan u nizu emotivnih doživljaja i iskustava. Ne mogu izdvojiti ni pet, a kamoli jedan koji mi je po nečemu poseban.
Ali činjenica da sam postao prijatelj s izvođačima koji su mi bili heroji u djetinjstvu je neprocjenjiva. Tu u prvom redu mislim na NoMeansNo, ali i niz drugih, recimo Grant Hart… da mi je netko rekao da ću biti prijatelj s njim prije 25 godina ne bih vjerovao, a još tada sam shvatio da su mi sve najdraže pjesme Hüsker Dü njegove. Da danas nabrojim 15 najdražih njihovih stvari, sve bi bile od Harta.
Za koji bend ti je najviše žao što ih nisi doveo? Čuo sam da ti je za Fugazi bilo posebno žao.
Nemam što žaliti, više ne sviraju nažalost. Još jedan u nizu izvođača s kojima bih volio biti prijatelj.
Ian MacKaye se čini kul lik...
Ian MacKaye je punk-rock. On nikada nije ni najmanje popustio, vrti svoj film i dalje i radi po svojim pravilima. Niz tih izdavačkih kuća u Americi stvorile su vlastitu prodajnu mrežu samo zato da bi izbjegle standardni način funkcioniranja industrije, oni su stvorili alternativu. On i dalje vrti svoju priču i ne da se, njemu je i dalje svaki pretjerani konzumerizam izvan obzira. Fugazi su jedan u nizu bendova koji meni puno znače. Teško je nabrojati, ali kad me netko pita iz prve kažem NoMeansNo, Fugazi, The Jesus Lizard, Hüsker Dü, Minuteman, The Fall, Joy Division, Gang of Four… znači malo britanskog post punka i američkog hardcorea i više post hardcorea. Glazba koja je meni užasno bitna i stvarala me, a pokazalo se poslije da dobar dio ljudi koji su tu glazbu stvarali i dalje stoje iza svojih uvjerenja. Ian MacKaye je najistaknutiji, no i NoMeansNo je još uvijek mali obiteljski bend.
Koliko oni već imaju godina, 50 i nešto?
Rob Wright ima 58 godina i dobio je dijete prije godinu dana, znači još uvijek su mlađi od velike većine ljudi koji su formalno 20 godina mlađi od njih. Ovo u KSET-u bio je ekstreman primjer gdje je publika i nakon dva bisa nadglasala muziku koju je njihov ton majstor puštao. Nakon trećeg bisa pustio je glazbu do kraja i publika je i dalje bila glasnija.
Oni su u Zagrebu već kao kod kuće.
Da, sad kad smo se vidjeli i bilo je praktički obiteljsko okupljanje. Nije mi to bio cilj, ali mi je super drago da sam s ljudima koji su mene formirali kroz mladost uspostavio zdrav međuljudski odnos, prirodno smo kliknuli. Još jedan takav primjer je i Peter Brötzmann i to je razlog zašto sam glazbu počeo dijeliti na muziku i muzički biznis. U međuvremenu sam postao dio tog biznisa i svojedobno su me u zajebanciji pitali zašto ne radim velike koncerte na što sam rekao da bih radio ako bi mi prijatelji bili poznati. S jedne strane sam se počeo baviti biznisom čisto jer su mi prijatelji postali popularni. Bez obzira na užasnu 2012. još uvijek sam u dobroj situaciji da mogu raditi koncerte i živjeti od toga.
S obzirom na bendove s kojima radiš sumnjam da si imao loša iskustva, no jesi li naletio na koji neobičan rider ili čudne zahtjeve?
Rideri su jako razumni i nisu ekstremni, no ono što čitamo po novinama uglavnom je samo promocija nastupa. Postoje bizarni zahtjevi, no meni je apsurdno da to dolazi u javnost, to je između izvođača i onoga tko ih ugošćuje. Mi ugošćavamo te ljude i ni sa kim nemam negativno iskustvo, osim prvog šoka, kada sam dobio rider od Gang of Four. Kada sam shvatio koliko to košta bio sam u šoku, no danas shvaćam da sam bio dosta ograničen u to vrijeme, nisam vidio potrebu da se kupuje 0,75 litara neke tekućine i da se za nju plati 50 eura, to mi je bilo izvan pameti. Onda sam shvatio da postoji razlog zašto ljudi uživaju u toj tekućini, zašto baš nju žele i da postoji razlika između vina. Ja sam ispoštovao taj rider od 11 boca vina, ali oni ništa više nisu htjeli, kad su vidjeli da je netko ispoštovao njihov rider do kraja niti su išli na večeru niti ih je išta zanimalo – nije bilo nikakvo preseravanje. Dok je jedan drugi bend iz sličnog miljea koji je u to vrijeme svirao u Zagrebu tražio Dom Perignon i nisu htjeli svirati bez toga. To mi je bilo veliko razočarenje i dno.
