Marko Šelić alias Marčelo, mladi je rapper rođen 1983. godine, i slovi za jednog od najboljih na srpskoj hip-hop sceni. Iako već ima jedan studijski album “De Facto“, tek sada, nakon što mu je 2005. izašao drugi album “Puzzle Shock” odlučio se na promociju van granica svoje zemlje, pa sam tako i ja dobio priliku s njim popričati.
Za početak reci nam par riječi o sebi.
Za ljude koji ne znaju, Marko Šelić, alias Marčelo DeFacto, MC, pisac u razvoju. Pored hip-hop muzike bavim se pisanjem kratkih priča. Krajem prošle godine izbacio sam svoj drugi album “Puzzle Shock”. Pripremam jednu zbirku priča. Živim i radim u Beogradu, inače sam iz unutrašnjosti, iz jednog grada u centralnoj Srbiji, Paraćina. Studiram srpski jezik i književnost.
Tvoj prvi album izašao je 2003. godine, a trebalo je tri godine i još jedan album da prvi put čujemo za tebe. Kako to?
Ja vidim to kao jedan normalan put, čini mi se da bi bilo usiljeno to pogurati odmah. Prvi album je, ako ništa drugo, uradio veliki posao što se prvi put dogodila suradnja na balkanskom nivou, pa sam tako tu ugostio Elemental. To su bila muda, pa su bili ovi i oni komentari, mi smo iz potpuno zajebantskih odnosa uletili u to, znajući da ima ovih i onih glava, ali tom treba naprosto stati na put i tako smo se ponašali.Ovo sad je samo nastavak te priče, mislim da su ljudi sad još spremniji da to prihvate na jedan još normalniji način. Tu kod nas su bili TBF, Edo, sad sam ja, Ajs Nigrutin.. Mislim da je sad pravo vrijeme za to da ništa nije usiljeno, nego naprosto, počelo se, netko je čuo, netko nije, onako malim koracima, lagano i sigurno.
Produkcija na albumu je zanimljiva, ima dosta old school beatova i puno scratcha, što je neobično u hip-hopu danas.
Svatko tu sad traži sebe, danas ti je sve dopušteno dokle god je to dobro, i to je jedino što ja uzimam za neki kriterij. Scratch je za mene nešto što je baš pečat hip hopa i ne bi se trebalo izgubiti. A pritom kod nas nije baš DJ scena toliko aktualna. Igrom slučaja se događa da ja pred početak rada na drugom albumu upoznam jednog čovjeka iz Srbije koji već godina živi u Švicarskoj i koje je tamošnji prvak u DJ-ingu (DJ Raid). Ljudi to ne znaju, pa sam zato to i toliko izgurao.
Ali kažem ti, album se i zove “Puzzle Shock” zato što je prepun tih različitih utjecaja od pjesme do pjesme pa će tako negdje bit žive svirke, negjde klasičnog hip-hopa, negdje kao u kazalištu, pa new school, minimalizam dok će neke stvari biti opuštenije. Doslovno to je jedan skup različitih utjecaja koje ja ne želim više da kristaliziram u jedno od prve do zadnje pjesme. Kad netko kaže album nosi tu i tu poruku, toga nema, može reći ova pjesma je o ovome, ova mi se sviđa, ova ne, ali ako ništa drugo bar je šaroliko i zanimljivo, svašta se tu događa.
Primjetio sam također da je sam album dosta mračan, teških tema i kompleksnih stihova. Da li je to stil koji si ti odabrao? Jer naprimjer, Ajs Nigrutin, koji je isto tako nedavno počeo s promocijom kod nas, djeluje kao tvoja sušta suprotnost.
Meni se sviđa da kad netko govori o sceni u Srbiji da ima takav utisak, kao, ima tu svega. To je scena u krajnjoj liniji, tako po meni i treba i biti. Ljudi koji slušaju naš hip-hop, bez obzira da li su iz Srbije, ili Hrvatske da mogu birati zavisno od raspoloženja, sad mi se zeza pa ću slušati ovo, sad bi htio čuti nešto ozbiljnije pa ću pustiti ovo. Drugi album je, u principu jako težak, ima golmila tih veseljikavih stvari i pjevljivih refrena, tipa “Otkucaji” sa Sky Wiklerom, pa “Šarada”, pa “Ziljave pičke” koje u suštini nose ozbiljnu poruku.
Imaš li kakve uzore u hip-hopu?
Počelo je ’93. s Snoopovim Doggystyleom, koji nije nešto što je možda blisko mom zvuku, mojoj muzici, ali je za to vrijeme kad sam imao 10-11 godina bio jedan pjevljivi, simpatični zvuk koji je jako dobar za navlačenje na hop, poslije ti otkriješ Mos Defa, Talib Kwelia, Dilated Peoples… To je ono, što dublje ulaziš to nalaziš nešto što je bliže tebi, Rootse, Outkast i Commona recimo. Volim i njemačku scenu, ali pošto ne znam njemački hvatam ljude okolo da mi prevode, sviđa mi se produkcija, njihov stil, flow, kako oni to rade. Što se hrvatske scene tiče, to se jako prati kod nas, još od prvih koraka Blackouta pa do danas sve se zna što se kod vas radi.
Kako obašnjavaš razlike između hrvatske i srpske hip-hop scene?
Nema nekog raskoraka zapravo, hrvatska scena realno vuče sada mnogo bitnije konce nego srpska, sve ono što hrvatski producenti rade danas za svjetsku scenu, negdje je očekivanije da to kad je doprlo u svijet, dospije i do susjeda brže nego mi koji smo sve vrijeme sa svih strana skučeni nekim glupostima, da sad to bude plasirano ovdje. Sve to ide prirodno i spontano, kad su ljudi postali zainteresirani za ono što se tamo radi, onda su i nabavili albume. Meni je potpuno normalno da smo prvo mi slušali muziku odavdje pa tek sad da se ljudi odavdje interesiraju za našu. 2000. godine kad su bili aktualni prvi albumi Tram 11, Bolesne braće, Nereda i Stoke, Elementala, tada se kod nas pokretao novi val hip-hopa.
Imali smo taj neki old-school val koji je više pokušavao biti hip-hop nego što je zaista uspio i nekako od 2002. godine u Srbiji počinje nešto što se može nazvati hip-hopom. U velikoj mjeri je na dobar dio MC-a imala utjecaja hrvatska scena, ako ništa drugo onda u smislu što to postoji, vidjeli smo da može i dokle može. Najbitnije je da vidiš da posao nije uzaludan, i onda sve krene na bolje. Mislim da je sad pravo vrijeme da se ljudi ovdje zainteresirajuju za ono što srpski hip-hop može ponuditi, jer sad zaista nudi.
Reci nam nešto o svojoj ekipi, ljudima s kojima blisko surađuješ i radiš koncerte.
Moja ekipa: dva nova momka koji se mogu čuti na jednoj pjesmi “Filter” na novom albumu Ministar Lingvist i Flip Flop, nove snage koje sam ja izdvojio iz mase novih MC-eva jer mi se jako svidjelo to što rade. Super je kad dođeš u taj položaj da ne samo da možeš pomoći sebi nego i nekom drugom za koga bi ti želio da uspije. Oni su hypemeni i back vokali plus izvode svoje stvari.
Osim njih moj ortak Dragoljub Marković (poznati klavijaturist mnogih rock bandova u Srbiji) koji se, otkad radi sa mnom potpisuje kao Dr. Dra. On je dosta svirao na albumu, pjevao neke prateće, a inače radi kao tonski snimatelj u studiju izdavača za kojeg ja radim. I tu je DJ kojeg sam već spominjao. Usviravamo i bend za sve te stvari, s tim da je u Srbiji situacija takva da, uostalom ko i svuda – ‘kolko para tolko muzike’. Ukoliko to bude isplativo, ja bi vrlo rado vodio i bend sa sobom, makar za tih pet-šest pjesama, ostalo je klasični hip-hop, ide matrica.
I za kraj, kakva su tvoja očekivanja od promocije?
Kod mene je tu i druga strana, druga ljubav, ljubav za književnost, ljubav prema pisanju proze i to je ono čime ću se baviti ove godine napokon, jer sam u Srbiji tu zbirku kratkih priča obećao još pred godinu i pol pa nikako da izađe. Naravno da vjerujem, al ne sad ono sad ćemo napraviti ne znam što. Neka budu u mjeri u kojoj treba da bude, koju ljudi žele prihvatiti.
