La Roux: “Želim stvarati albume koji su vrijedni pozornosti”

Leonora Bedić
1908

Povodom nastupa na zagrebačkom INmusic festivalu dobili smo priliku razgovarati s Eleanor Kate “Elly” Jackson, poznatijom i kao jedinom stalnom članicom britanskog synthpop projekta La Roux.

Potpuno iskrena, Elly nam je pričala o odlasku producenta Bena Langmaida, zatim o posljednjem objavljenom albumu “Trouble In Paradise“, osvojenom Grammyu za najbolji elektronski/plesni albuma, problemima s izdavačkim kućama i ugovorima te daljnim planovima za budućnost.

Sretni smo što si ponovno u Hrvatskoj, sjećaš li se svog nastupa prije četiri godine na Terraneo festivalu u Šibeniku?

Zapravo bilo je izvrsno tamo. Iako, u to vrijeme sam imala problema s glasom, pa su to bili teški dani za mene, ali svejedno smo tamo imali odličan show. Ben i ja smo se lijepo proveli tu večer. Da, sjećam se, odsjeli smo u jednom jako čudnom hotelu. Bilo je jako vjetrovito tu večer kada smo nastupali, pozornica je skoro propala. Šteta što i danas ovdje pada kiša, jer je i zadnji put kada smo nastupali u Hrvatskoj bilo stvarno loše vrijeme.Na koji je način odlazak producenta Bena Langmaida utjecao na zvuk, ali i na tebe kao izvođača?
Na mene kao na izvođača nije uopće utjecalo. Na zvuk je utjecalo jedino na način da ga je njegov odlazak učinio još boljim, jer nisam bila zadovoljna sa zvukom. Nisu mi se uopće sviđale stvari na kojima smo radili. Nije mi se sviđao nedostatak pažnje koji je bio prisutan u glazbi, imala sam osjećaj kao da je sve odrađeno na brzinu. Osjetilo se da ga više nije bilo briga i da samo želi da album izađe kako bi nastavio sa zarađivanjem novaca. Zvuk je nakon njegovog odlaska postao očigledno bolji i zato sam htjela prestati raditi s njim jer nisam bila zadovoljna kako je zvučao. Da budem iskrena, čak i da je znao što želim postići, mislim da to ne bi mogao. Nije bio takav producent kakvim se činio, bio je više partner što se tiče pisanja, ali s time nije bio sretan jer je želio biti veliki producent što se nažalost nije dogodilo. Htjela sam da radi i s drugim ljudima kako bi mu se pomoglo oko produkcije, ali nije bio zainteresiran za to pa je samim time ignorirao brojne prilike koje su mu se pružale. Stvarno je sve krenulo na bolje nakon što smo se razišli.Rezultat toga je album “Trouble In Paradise“, koji je redom dobio pozitivne kritike. Možeš nam nešto reći o cjelokupnom procesu stvaranja tog albuma?
Ima puno toga za reći, ali glavni cilj je bio ostati fokusiran i jak. Iako je bilo jako teško, na kraju ipak završiš taj cijeli projekt za koji si imao osjećaj kao da mu nikada neće doći kraj. Nakon toga ti djeluje kao da se nije ni dogodilo, što sam uvijek doživljavala na čudan način. Usporedila bih to s trudnoćom, i porođajem kada se trpe strašni bolovi, a nakon šest mjeseci majka kaže kako bi ponovno mogla zatrudnjeti, i na to pomisliš je li jebeno normalna? Na takav način bih usporedila i stvaranje albuma, jer ostavlja dojam kao da rađaš dijete od 10 tona. Ali na kraju krajeva, stvarno se isplati. Na većini albuma jako puno ljudi surađuje, od glazbenika preko producenata do asistenata. Kod stvaranja zadnjeg albuma sudjelovalo je puno ljudi, ali u dosta izoliranom studiju preko dvije godine. U tom periodu jedva da smo viđali druge ljude, mogli smo vidjeti samo nekolicinu njih. Na neki način bio je to dosta usamljeni proces i mislim da je to nešto što većina ljudi ne može shvatiti kod snimanja albuma i koliko je to zapravo teško, ali i potrebno.

Koje su glavne razlike između tvog debitantskog i aktulanog albuma?

Kod prvog albuma se osjeti koliko je mlađi jer u sebi ima mnogo mladenačkotinejdžerske energije. Mislim da se osjeti taj pokušaj stvaranja korijenja u glazbi od osobe koja je opsjednuta jeftinim zvukom elektronske glazbe, iako, ta opsjednutost nije dugo potrajala. Kroz to se osjeti razlika u odnosu na drugi album gdje više otkrivam neke drugačije stvari i drugačiji ‘groove’. Mislim da prvi album to nema, što me baš jako frustrira kada ga preslušavam sada, odnosno kada pomislim na njega. Frustrira me to što kao mlađa nisam znala toliko o produkciji i stvarima koje sada znam.

Danas je gotovo sva elektronska pop glazba sastavljena putem računala i u njoj se ne može osjetiti osobnost samog glazbenika. Primjerice, da kreneš sastavljati album Stevieja Wondera, to više ne bi zvučalo kao on. Nitko ne bi mogao jednako kao on odsvirati te ritmove, koje možeš osjetiti iz njegove glazbe. Smatram da je upravo to moderna glazba izgubila i to je ono što je krivo na mom prvom albumu i što mi teško pada. U današnje vrijeme ljudi se počinju baviti glazbom dok su još jako mladi i dok o tome još ne znaju koliko bi trebali. Sada želim samo stvarati albume za koje mislim da su vrijedni pozornosti koju dobivaju. Za prvi album smatram da nije trebao dobiti toliko pozornosti. Dok s druge strane shvaćam da se ljudima na njemu svidjela ta sirova energija, i činjenica da na njemu zvučim ljutito. Čini mi se da su ljudi to očekivali i od drugog albuma, tu energiju ljutite 18-godišnjakinje, koja više nisam. Mislim da on predstavlja nesmetanu tranziciju prema odrasloj dobi.

Muziku podržava

Na što se odnosi naslov “Trouble In Paradise”? Je li on povezan s Langmaidovim odlaskom ili s nečim drugim?
Nije, ali očigledno da je postalo (smijeh). Bila bi luda kada bih rekla da ga neki ljudi tako ne doživljavaju, čak ga i mi nekad tako shvaćamo. Nikada nije lako razići se s nekim tijekom stvaranja bilo kakvog projekta. U početku se radilo o tematici pjesme “Tropical Chancer” koja je za mene zapravo utimativna priča albuma “Trouble In Paradise”. Benu sam 2012. godine objašnjavala o čemu govori ta pjesma i zašto mi je toliko zanimljiva i fascinantna ta priča. O tome smo diskutirali i tako smo došli do naziva albuma, što je zapravo čudno jer je Ben tada još bio prisutan u tome svemu. Nikada mi se nije činilo kao da ima veze s njim, ali u svakom slučaju je čudno. U slučaju da opet postane teško, sigurno neću za naziv albuma smisliti slično ime (smijeh).

Kako je osvajanje Grammy nagrade 2011. godine utjecalo na tvoju glazbenu karijeru?
Zapravo i nije baš. Iako je u to vrijeme bilo nevjerojatno, činilo se toliko nerealnim. Nisam shvaćala kako se to dogodilo, jer sam uvijek smatrala da Grammy dobivaju izvođači poput Mariah Carey i Prince. Nikada nisam pomislila da bi ga britanska djevojka poput mene osvojila, i da budem iskrena, nisam bila upoznata toliko s Grammyem, znala sam samo da se radi o nevjerojatno prestižnoj nagradi. Nisam mogla vjerovati da smo nominirani, mislila sam da se šale kada su mi rekli. Trebalo mi je vremena da povjerujem u to. Bilo je to čudno iskustvo i nisam se osjećala spremnom biti takva osoba, odnosno takva zvijezda, jer mi se nije sviđalo biti na crvenom tepihu. Djelovala sam sretno, ali sam zapravo bila jako nervozna. Smatrala sam da nisam na pravom mjestu i da nisam spremna za to. Bilo je dosta čudno, iako smo to htjeli, nije promijenilo ništa kod mene. Nažalost, to je imalo jako štetan učinak na Bena, jer je pomislio da je bolji producent nego što zapravo je, što je prouzročilo dosta problema. Na trenutak pomisliš da si bolji u tome što radiš nego što zapravo misliš da jesi, sve do trenutka kada te realnost ošamari po licu, što je dobra stvar.

Zar nisi bila sretna zbog tako prestižne nagrade, unatoč nervozi?
Jesam, samo što moraš opravdati te stvari, jer te ljudi počnu doživljavati na drugačiji način i počnu komentirati sve što radiš. To ne mijenja stvari o tebi i ne čini te boljim u onome što radiš. Sve u svemu, ne zamaram se toliko oko toga.

Pročitali smo kako od prodaje albuma nikada nisi dobila novac. Kako je to moguće?
Upravo sam saznala da je ipak moguće jer su me blago rečeno pokrali. Na sreću, zaradila sam novac s kojim sam kupila kuću, ali blagorečeno sam ugovor nije bio dobar. Taj užasavajući scenarij gubitka novca često se događa u glazbenoj industriji i nažalost cijelo vrijeme ljudima općenito. Moj savjet mladim izvođačima bi bio: naučite o novcu, knjigovodstvu i svemu za posao koji radite. Nemojte misliti da ćete samo biti kreativna osoba koja će sjediti i svirati svoju gitaru, klavir, pjevati pjesme i da je to sve o čemu ćete se morati brinuti. Jer vani ima jako puno ljudi koji samo čekaju da im dođe izvođač koji je dovoljno zaboravan da uzmu novac od njega. I to je izgleda upravo ono što se dogodilo meni. Kada novac nestane onda je stvarno i nestao. Morat ću se stvarno truditi idućih 10 godina i zaboraviti na to jer nema smisla kukati oko toga. Izdavački ugovor koji sam ja potpisala bio je sranje. Jako je važno imati menadžera koji te neće sputavati na određenom putu. U to vrijeme Jeff mi je bio menađer, i rekao mi je da potpisujem jako dobar ugovor, ali nažalost, imala sam odvjetnika koji je bio šupak. Oboje su mi govorili da je ugovor dobar, što sam i sama mislila, ali bila sam premlada pa nisam mogla naučiti bolje. Nisam glupa osoba, ali ipak se dogodilo. Jako je važno da mladi izvođači budu cijelo vrijeme svjesni i vrlo oprezni. Sada nisam puna povjerenja i mislim da je tada to bila kombinacija potpisivanja ugovora i moje lakovjernosti.

Radiš li možda na novom materijalu ili nešto slično tome?
Da, Ian i ja proteklih nekoliko mjeseci zajedno pišemo. Odlično nam je zajedno surađivati i super je za vidjeti kako sada ne postoji nikakav pritisak na nas i da možemo raditi što želimo. Sada stvaramo još bolju glazbu nego na prošlom albumu, i on i ja to isto mislimo. Jako smo uzbuđeni zbog toga što radimo, osjećamo se slobodniji i sretniji. Naravno da još uvijek postoje prepreke, ali glavna stvar je to što nas muzika čini jako uzbuđenima i čini se da idemo u smjeru u kojem smo oboje željeli krenuti s puno energije. Proći će još neko vrijeme do trenutka kad će to itko moći poslušati, ali u svakom slučaju jako je uzbudljivo.

Zahvaljujemo IDM Musicu na realizaciji intervjua.

Muziku podržava