La Roux: albumom “Supervision” kao na autopilotu

La Roux su svojim istoimenim debut albumom i bombastičnim singlovima skinutih s njega 2009. izazvali pravu malu retro revoluciju, vrativši u modu te još uvijek svima dobro poznate zvukove synth-popa i new wavea toliko obožavanih ’80-tih. „Quicksand“, „In For The Kill“ i „Bulletproof“, što u originalnim što u remiksiranim verzijama, zasluženo su se vrtjeli do besvijesti s obje strane Atlantika, a Elly Jackson je savršeno utjelovila taj retrofuturistički stil kojim su La Roux pokrenuli novu lavinu izvođača, nostalgičnih za tim zlatnim desetljećem. Taj je album zaradio i Grammy nagradu i nominaciju za Mercury Prize i pred njih odmah od starta postavio visoke ciljeve, ako će ga pokušati ponovno dostići ili čak nadmašiti.

No, nevolje u raju su krenule vrlo brzo – Elly Jackson nije bila spremna na toliki uspjeh i slavu, što se odrazilo na njezinom emotivnom zdravlju, a Ben Langmaid, njezin klavijaturist i producent, napustio je projekt, ostavivši ju da sama dovrši proročki nazvan „Trouble In Paradise“, koji je ipak izdan 2014. Taj album donio je nešto ležerniji i mekši zvuk, uz mnogo više dance, funk i reggae utjecaja i, iako nije ponovio početni komercijalni uspjeh njenog debuta, ipak je donio zanimljivu kolekciju pjesama.

No, nevolje su se nastavile, od otpuštanja La Rouxa od strane Polydora zbog neslaganja oko tretmana albuma do problema s glasom i zdravljem, tako da je Jackson u ovih šest godina otkad je nismo čuli navodno i odbacila materijale na kojima je radila tri godine i krenula ispočetka. U tom pogledu, „Supervision“ predstavlja veliki osobni uspjeh – Jackson je ipak uspjela nadvladati sve teškoće i snimila ga u svojoj kuhinji u Brixtonu, te usput osnovala vlastiti nezavisni label Supercolour na kojem je album izdan, što joj je dalo i potpunu kreativnu kontrolu nad projektom koji je ionako otpočetka, unatoč potpisu za major label, imao taj indie štih.

Cijeniti okolnosti nastanka albuma i slušati sam album ipak su dvije potpuno različite stvari i tu „Supervision“ u velikoj mjeri zakazuje, bar u usporedbi s prošlim radovima La Rouxa. Nije toliki problem što na njemu nema hit singla u rangu njezinih najvećih, već je problem što vas album jednostavno uspavljuje – dogodilo mi se da sam pet puta zaspala slušajući ga, iako nešto takvo nikad ne bi očekivala od albuma La Rouxa. Kad sam ga konačno uspjela preslušati otpočetka do kraja, jednostavno je moralo nastupiti razočaranje – iako na njemu nema nijedne pjesme koja je izrazito loša ili uvredljiva za uho, isto tako nema nijedne koja bi ponovno donijela uzbuđenje, strast i oštrinu njezinih ranijih radova.

Prva polovica albuma još i drži vodu – „21st Century“, „Do You Feel“, „Automatic Driver“ i „International Woman Of Leisure“ donose mnogo opušteniji i ležerniji zvuk, temeljen na groovy beatu, funkom inspiriranim riffovima električne gitare a la Prince i Nile Rodgers i dobro poznatim valovima synthova. Najbolja među njima, „International Woman Of Leisure“, donosi i najjači Jacksonin statement ovdje – iako je „Supervision“ u većem dijelu zamišljen kao break-up album, nakon njenog prekida s dugogodišnjim partnerom, samo ovdje ta emocija dolazi do izražaja – njena jezičina ovdje radi kako treba, naglašavajući novopronađenu samostalnost i slobodu. Također, predstavljaju definitivno najsunčaniju verziju La Rouxa koju smo dosad imali prilike čuti – Jackson je u njima mnogo sretnija nego prije, kao još jedan dokaz novog početka.

Na drugoj polovici albuma stvari polako klize u nepovrat, a nešto sporiji ritmovi izvlače na površinu sve nedostatke albuma – pjesme previše sliče jedna na drugu, sve su konstruirane na isti, ranije opisani način, sve su repetitivne i u svima je Jackson songwriterski blaga i  popustljiva, te stihovi više podsjećaju na opća mjesta neke jeftine self help knjige, negoli na stvarne osjećaje nekog tko je povrijeđen ili u potrazi za novom ljubavi.  Jedan dio problema možda leži u ograničenjima koja je DIY pristupom Jackson sama sebi nametnula, jedan dio možda i u izboru pogrešnog suradnika – producent Dan Carey koji je s mnogima, uključujući i prošlogodišnje ljubimce Fontaines D.C. obavio zaista dobar posao, u ovom okruženju ne izvlači najbolje od neupitnih talenata Elly Jackson.

Sve u svemu, album koji nit’ smrdi nit’ miriše, što je zapravo kod izvođača u rangu La Rouxa najgore – Elly Jackson i dalje ima fenomenalan vokal i osjećaj za melodiju, no ovdje nekako to ne uspijeva doći do izražaja budući da se sve pretvara u lako slušljivu ali i lako zaboravljivu smjesu, bez oštrije postavljenih granica među samim pjesmama, te bez posebne drame i bombastičnosti, koje su zapravo predstavljale jedan vrlo uzbudljiv element u njezinoj glazbi. Ovdje se sve čini vrlo uspavanim i čini se kao da je Jackson velik dio vremena na autopilotu. „Supervision“ je tako album kojim ničim neće uvrijediti vaše uho ali i album koji je daleko ispod njezinih najboljih radova i njezinih potencijala. Nadam se da će se probuditi za sljedeći.