U vrijeme svekolikog napretka tehnologije sve se teže prisjetiti svijeta i muka koje su morile rock’n’roll entuzijaste u doba prije Interneta. Čak je i era 56K potisnuta u eru mutnih slika, a nekmoli one zgode koje su se događale dok telefon nije bio standardna oprema.
Danas je gotovo nemoguće predočiti probleme kojima su se susretali stariji diskofili. Recimo, nepoznato je kakav je to osjećaj kad je neko antologijsko izdanje – nedostupno. Drugo, informacije su bile stizale mnogo, mnogo sporije. Treće, radijske i TV stanice su puštale… hm… junačke rodoljubne prije ofanziva, domoljubne kad bi neprijatelj napao, a povremeno bi se čulo i “Ja i ti k’o vrući bojler kad ga staviš na tri“. 
Nakon razbuktavanja ratnih zbivanja te prvog vala domoljubnih budnica popularna glazba je krenula putem beskonačne banalizacije te je sve više vrijedila maksima “Uzdaj se u se i u svoje TDK kasete za snimanje“. Kakvu takvu vezu sa svijetom su činili improvizirani piratski štandovi načičkani oko Bogovićeve ulice u Zagrebu, kojima se treba zahvaliti što su generacije djece te omladine opskrbljivali priručnim, piratskim, ali poučnim antologijskim kompilacijama Loua Reeda, Velveta i drugih.
U tom informacijskom polu-mraku, kao grom iz vedra neba je osvanula vijest da se sprema koncert kojim će se obilježiti 30. obljetnica izdavanja prve ploče Boba Dylana, čovjeka kojeg se redovito spominjalo po člancima te intervjuima, jedino što nikako nisam baš mogao do njegove kvalitetne muzike. Čak se probala promovirati hrvatska varijanta Boba Dylana – Damir Poša.
Bili su u to doba aktualni albumi Boba Dylana (“Oh Mercy” mi je promakao) koji su slabo odražavali njegov autorski genij, a žarko sam želio doznati kako zvuči muzika koju svi tako hvale.
Osim toga, 1992., u doba rata, očaja i moje tinejdžerske dobi ja sam se kratkotrajno i neuspješno okušao kao snimatelj: cijeli taj koncert sam snimao s televizije na audiokasetofon. Dva sata i kusur sam stajao kraj aparata u strahu da se ne pomaknem i da pokret ne uništi snimku. Odlazak na WC, glad, žeđ, ukočenost su redom bila sekundarna pitanja.
A glazba? Glazba je bila svečarska, blago se naslanjajući na ‘modernu produkciju osamdesetih’, no svejedno na visokom nivou. Od svih prisutnih, glavna zvijezda bio je gitarist George Edward Smith koji je figurirao kao vođa benda koji je davao široku paletu zvukova poznatijim zvijezdama: jel’ treba mandolina? Ili solo gitara? Nešto drugo? I da, bili su tamo u pratećem bendu Steve Cropper, Donald Dunn, Jim Keltner, Booker T.
Slavljenik Bob je upao kako priliči, na kraju, s facom koja je govorila ‘nemojte mi popiti zadnju pivu u frižideru’. Kad je zapjevao, prokleo sam svu modernu tehniku. Zašto je baš trebala riknuti kad je Bob Dylan otvorio usta? Ispostavilo se, tehnika je bila sasvim u redu, samo Bob malo, eto, povremeno zvuči baš tako, kao da tehnika rikava. No dobro, slavljenik je, ne mora biti baš skroz u formi.
John Mellencamp je s gostom Alom Kooperom na orguljama springsteenovski oderao “Like A Rolling Stone”, a Eddie Vedder je s gitaristima Stoneom Gossardom i Mike McCreadyjem oprao svoju verziju “Masters of War” uz primjetnu dozu strahopoštovanja prema slavljeniku i gostima, Ericu Claptonu je gitara proplakala u “Don’t Think Twice, It’s All Right”.
“My Back Pages” je odradila all-star postava, pomalo revijalno, ne opterećujući se nepotrebnim detaljima, npr.: treba li tko pjevati harmoniju na refrenu, što je muzički najslabiji trenutak večeri.
Koncert je pokrenuo mnogo pitanja: pitao sam se na kojem je albumu “Foot of Pride” (koju je dragi Lou Reed rastegao k’o žvakaću) i zašto nema niti jednog albuma na kojoj je pjesma “Seven Days” koju je tako dobro otpjevao Ronnie Wood? Naravno, poslije se ispostavilo kako je mušičavi Bob odlučio dotična djela staviti na “Bootleg Series 1-3” – kompilaciju snimaka s kojima nije znao što bi, unatoč činjenici da su “Seven Days”, “Series of Dreams”, “She’s Your Lover Now”, “Blind Willie McTell” ili “Sittin’ On A Barbed Wire Fence” djela za koje bi prosječni kantautori dali bar jedan bubreg.
Osim što je to bio ‘taj koncert’, kojim sam upoznao veći dio Dylanova opusa (doduše “Blood On the Tracks” te “Desire” su bili misteriozno zaobiđeni), tada sam prvi puta čuo da Neil Young, Roger McGuinn, Willie Nelson, Johnny Winter, John Mellecamp, Ritchie Havens, The Band uopće postoje (to što su sjajno odsvirali pjesme je manje bitno). Gledao sam kako Young lamaće svojom grivom na “All Along The Watchtower” i zaključio kako tog čovjeka treba istražiti (dvadesetak godina poslije, Younga sam istražio poput FBI-a, naročito ako se uzme u obzir broj redova na polici s Youngovim kompaktnim diskovima). Johnny Winter je sjao poput ludog dijamanta u “Highway 61”, a tom pjesmom i dan-danas završava koncerte.
Također, nisam razumio Sinead O’Connor: zašto protestira protiv, u očima Hrvatske, velikog pape Ivana Pavla II. (njeni razlozi za prosvjedovanje su i dan-danas vrlo aktualni i nažalost zataškavani). Sinead je naime, dva tjedna prije ‘Bobfesta’, kako je ovaj koncert krstio Neil Young, gostujući u emisiji Saturday Night Live, spominjući zlostavljanje djece, nejednakost, te hegemoniju, pri kraju izvođenja pjesme “War” poderala sliku pape Ivana Pavla II, uz riječi “Fight The Real Enemy”.
Iako je svoje namjere mogla artikulirati efektnije, Sineadina izvedba je ispunila cilj: izazvala je šok, koji će joj se vratiti poput bumeranga. Nama, žiteljima ‘regiona’ nije se problem sjetiti višeznamenkastog broja ljudi koji su se u prvoj polovici devedesetih gotovo natjecali tko će više djece ostaviti uplakanima, bez roditelja, dostojanstva i nade.
Sineadine kasnije izvedbe “I Believe In You” govore u prilog tezi da bi se njena interpretacija pamtila kao jedna od najboljih, samo da je publika dozvolila da je izvede. Kako je netko pametno primijetio, ima velike ironije u tome da se na koncertu u čast Boba Dylana zviždi nekom zbog izraženog stava, jer je i sam Dylan jedna od ikona slobodnomislećih ljudi.
‘Bobfest’ je bio i ostao jedan od najjačih ‘all-star’susreta, gdje je fokus većinu vremena ostao održan na glazbi, a ne na izložbi taština, gdje se energija izvođača integrira s poštovanjem prema liku i djelu slavljenika, premošćujući Dylanovu fazu albuma s kraja osamdesetih, s onom povratničkom koja je započela 1997. s pločom “Time Out of Mind”.
