U jeku zahuktavanja borbe za pravednije oporezovanje i stimuliranje rock koncerata u odnosu na klasičnu muziku pažnju mi je skrenula vijestica o bizarnoj sceni na Festivalu tolerancije na kojem je glumica Doris Pinčić Rogoznica bila gošća.
Stjecajem okolnosti je povela svog sina, što se nije svidjelo jednoj gledateljici, kojoj to ‘nije normalno’. I možda bi sve to ostalo na glupavom pojedinačnom ispadu osobe s deficitom empatijskih kapaciteta, kad tamo, javila se PR služba istog festivala: 
“U jučer održanoj diskusiji na temu ‘Fenomen sapunica: tiha ženska revolucija’ u sklopu Festivala tolerancije Doris Pinčić Rogoznica bila je naša gošća i sudionica, na čemu smo joj zahvalni. Smatramo da postoje različitosti među ljudima i u svijetu i da se te različitosti moraju uvažavati. Stvaranje boljeg i tolerantnijeg svijeta misija je Festivala i jučerašnji događaj je odličan primjer toga (…) Jako nam je drago da publika sudjeluje u našim diskusijama i da otvoreno iskazuje svoje mišljenje. Upravo je to svrha diskusija koje organiziramo te njima potičemo dijalog i prihvaćanje različitih stajališta.”
Dakle, PR služba je oprala ruke i ne bi se štela mešati (zašto bi itko na ovom svijetu kraj svih mogućih ugroženih biljaka i životinja branio majku s malim djetetom?!), ali ovakvi slučajevi pokazuju da hrvatskoj publici često ne treba izvođač i da netko (u ovom slučaju PR služba organizatora) to očito podržava. Jedan dio hrvatske publike je sam sebi dovoljan.
Nekoliko je koncertnih događanja u Zagrebu kao kulturnoj metropoli Hrvatske ostalo u lijepom sjećanju po ponašanju značajnog dijela publike koji bi mogli reći na kojem se koncertu nalaze – iz trećeg pokušaja: na primjer, koncert hvaljene grupe Detour je prema izvještaju kolege Siniše Miklaužića ostao u sjeni bučnih razgovora, a moja malenkost se sjeća niza koncerata koji su vodili bitku sa žamorom, od kojih je onaj Urbanov u Domu sportova ostao eklatantan primjer zagrebačke i hrvatske kulture licemjerja.
Mala napomena – riječ je o rasprodanim koncertima i renomiranim domaćim izvođačima čija su recentna djela dočekana pohvalama od publike i kritike. Bitke sa žamorom je vodio i zagrebački miljenik Zoran Predin (također izvođač s dugom i plodnom karijerom), a o sirotim, manje poznatim izvođačima ne treba trošiti niti riječi. Em si u pravilu sami financiraju sve, od instrumenata preko prostorije za probe, pa do putovanja na mjesto održavanja koncerta, em kad dođu sa svim tim, to posluša rodbina, par prijatelja i par nesretnika u publici kojima prijatelji još nisu stigli pa nemaju s kime razgovarati.
Sjetite se sve sile mladih nadobudnih muzičara i njihovog oduševljenja kada čuju da su izabrani da budu predgrupa nekom ‘imenu’, sjetite se strepnje na probama jesu li nešto dovoljno dobro uvježbali, jesu li dobro složili set-listu, hoće li dati sve od sebe, hoće li iskoristiti priliku, i onda dođu na koncert, pred dva ili tri zainteresirana lika dok ostalih nekoliko desetaka ili stotina upravo podriguju nekakvo pivo i razglabaju ‘o situaciji u Abesiniji’. Ako je to kultura, onda zaslužuje upravo onoliko koliko joj planira dodijeliti Gradski ured.
Kome treba takva kultura, takva glazba i takva publika? Iz nekog meni nepoznatog razloga se u jednom pristojnom broju koncerata nađe pristojan kontingent ljudi koje glazba – ne zanima. Ono, nemaš gdje ne raditi ništa i to odlučiš raditi na koncertu. Odeš na tribinu, dođe ti uvažena umjetnica s malim djetetom i tebe baš živcira to dijete, pa ćeš glavnoj gošći tribine poručiti da ‘to nije normalno’.
Platiš ulaznicu (ili je dobiješ na nagradnoj igri), smjestiš se, i svoje si dao. I to bi bilo u redu da svojim ponašanjem ne smetaju onima koji su došli na koncert – slušati muziku. Čast fanaticima u prvim borbenim redovima partera i sirotim izvođačima koji bi, valjda, radije nastupali na ulici nego pred ljudima, no ja i dalje ne vidim razlog zašto je netko šokiran što Gradski ured za tra-la-la ne daje pare? Zašto bi neki birokrat imao više sluha za rock koncerte ili za kulturu kao takvu, kad za iste nema niti dio pripadajuće publike koja čak i plati ulaznicu da dođe tamo?
Recimo, po svemu sudeći, Nives Celzijus nije imala problema sa žamorom na koncertu, čime joj mnogi izvođači mogu biti jalni. Njena publika još razumije da se na koncert dolazi slušati muzika, za razliku od publike nekih drugih izvođača koji nisu te sreće, i naravno da će institucije Grada i države neizravno poduprijeti takve manifestacije. Doris Pinčić može biti ljubomorna na Severinu, koja je na jednu drugu priredbu došla sa svojim malim sinom, koji je ekspresno bio zbrinut ni više ni manje nego od strane Ive Josipovića.
I ako itko misli da će cajke, narodnjaci i kojekakvi muteži na političkim pozicijama upropastiti hrvatsku rock muziku, odgovor je: hrvatska rock muzika i kultura kao takva će prije stradati od ‘publike’ koja zauzima prostor onima koji je doista slušaju i žele je osjetiti, koja je sama sebi dovoljna, koju izvođač ne zanima i ne želi s njim suosjećati i razumjeti ga.
Ne može se koncert smatrati uspješnim ako se u značajnom njegovom dijelu čuje žamor razgovora, dakle, ne pljeskanje, ne pjevanje pjesama s izvođačem, plesanje, odobravanje i ohrabrivanje izvođača ili slično, već jedan odvratan prijeziran ružan žamor. Jako smo kulturni prema osobi kojoj majka koja vodi dijete sa sobom ‘to nije normalno’ i sretni smo što se održava rasprava oko toga i ne pada nam na pamet razumjeti majku, kao što nam ne pada na pamet razumijeti (pred)izvođača na nekom koncertu.
Da se vratim na početak – ako tražimo da se prema nama netko ponaša sukladno pozitivnim pravilima Europske Unije, ako želimo rock koncerte, kao što to traže u svom proglasu Udruga Promo, za početak bi bilo lijepo da se – mi, kao obična publika vulgaris, počnemo ponašati sukladno pravilima Europske Unije pa će naši zahtjevi izgledati ozbiljnije, pa nas neće gledati kao na stoku.
Sukladno tome, uza svoju punu podršku zahtjevu predlažem Udruzi Promo da proba izvući sredstva Europske Unije za prijeko potrebne glazbenokulturne radionice na temu “Kako se ponašati na koncertu/tribini/drugoj kulturnoj priredbi“, pa da se iz EU fondova izvuče kojih stotinjak tisuća (ili pak milijunče) eura kojima bi se potencijalnim polaznicima kojih očito ima objasnilo da, kad dođu na koncert, treba – obratiti pažnju i razumjeti izvođača.
Ako se taj ‘level’ uspješno prođe, iduća radionica bi bila – kako ne pušiti tamo gdje je to zabranjeno.
