Karlo Stojčević (The Hendikeps): “Nismo pobornici dobrog starog rock and roll zvuka”

The Hendikepsa se vjerojatno sjećate još iz 2009. godine kada su prvim istoimenim EP-om na prvu osvojili javnost, ali i kritiku.

Sisački indie-rock-alt-pop bend nakon pauze vratio se nedavno na scenu, a ove godine planiraju izdati i album prvijenac. Tim povodom nastupit će u Tvornici kulture za Valentinovo, uz Barbare i Lollobrigidu, a prije nego se (ponovo) zaljubite u njih, ili nekog u Tvornici, popričali smo s Karlom, frontmenom benda o povratku, novom albumu, prošlosti i budućnosti…

Tko su sada The Hendikeps?
U slobodno vrijeme The Hendikeps čine grupa vrhunskih programera, doktorice znanosti, jendog od najboljih DJ-a u županiji te dvojice komunikacijskih stručnjaka – redom prekaljenih profesionalaca – što nas čini uistinu pravim slackerskim pop bendom. Opuštenost je to koja našu vjernu publiku tjera u plač jer ne sviramo dovoljno i nema nas nigdje. Stječe se djelomično korektan dojam da muziku radimo zbog nas samih, no iako nas je puno, mi obožavamo svirke pred drugim ljudima. Aha. Ozbiljna ljubav…Je li se mijenjala postava u bendu?
Više puta smo se
pokušavali stabilizirati od 2011. Naš Bosanac Miro kao (sad već ne tako
više novi) gitarist se pokazao kao sjajna zamjena za Damira, koji ne
samo da može popit više piva nego je i stand-up dude u slackerskom
departmanu. Osim Inge koja više nije u bendu, Marina na kljavama, Denis
na gitari te Miro na basu su – jednostavno – beton.Napravili ste pauzu pa ste se 2013. odlučili vratiti. Koji su razlozi pauze, a koji povratka?
Intimni nemiri u kombinaciji s prevaladavajućom kurcoboljom te kolodvorskim ponašanjem članova temeljni su razlozi pauza. Povratak je nešto manje slojevit; imamo set novih pjesama koje jedva čekamo čuti ih vani.Vaš prvi EP bio je dosta hvaljen i od publike i kritike. Kako danas gledate na njega?
Na
EP gledamo kao zrno one neke skupo pakirane soli na polutvorenoj rani.
Ne zato što se ne slažemo s mišljenjima publike i kritike, već zato što
nam je trebalo puno da se vratimo. Neke od tih pjesama stilski i
izričajno nemaju blage veze s ovim svježijima, ali to je okej. Samo
dvaput se živi.Uskoro ćete izdati album, što možemo očekivati?
S uključenom dozom lažne skromnosti, album je zajeban svat. Neki će reći… “Ok, no samo 8 stvari nakon 5 i kusur godina…?” No na ovako dugo čekanom čedu, jednostavno nema mjesta fifti-fifti vonabijima. Dok smo sa suzama u očima odstranjivali neke od hitova, bili smo neumoljivi i tješili i nas i neke od tih pjesama da ćemo ih, barem ponekad, odsvirati uživo ili u maniri frajera sa Zapada metnut na B-sides and Rarities.

Album je na miksanju u New Yorku, kakav je bio put albuma do Velike jabuke?
Uff… Sniman je dvaput kod nas u studiju te jednom u Kramasonicu kod Nikše. Zatim smo ga već 93% smiksanoga uspjeli izgubiti zbog pucanja tvrdih diskova, koje je truly yours lucidno postavio u Raid 0 sustav. Onda smo negdje prošle godine ono baš skroz popizdili i poslali sve što smo imali na miksanje u San Francisco kod elektroničara Bena Swirea. E, a kad smo kod New Yorka, mikseve smo bas prošli tjedan šibnuli na mastering u Sterling u NYC kod Grega Calbija (Tame Impala, The Horrors, St. Vincent) jer, pogađaš, nismo pobornici dobrog starog rock and roll zvuka. Bez obzira što čitatelji mislili o tome (a briju da opet lažem) album ide van u 2015. na limitiranoj ediciji od stotinjak vinila, a zatim na jeftinima do besplatnima i svakako manje dojmljivim digitalnim nosačima.

Vaš hit “Ti i ja smo bitni” iz 2010. priskrbio vam je epitete indie ali i novo vruće ime na sceni, a kako se danas vidite?
Bili smo i ostali indie po mentalitetu, i dalje sve radimo sami, a što se vrućine tiče, tu nemam što dodat osim da nam količinom znojnog pastušja na stejdžu ravnih nema.

Za Valentinovo nastupate s Barbarima i Lollobrigidom…
Da! Fakat je sjajno svirat s puno popularnijim bendovima. Čuju te i oni koji te ne bi došli slušati, manji je presing, manje je vruće, lakše se diše. Ali ima i jedan ugrađeni zajeb: do nekih devet, pol deset, kad ćemo počet svirat, ljudi su, brat-bratu, na prvoj cugi. Trijezni, lagano nadrkani, gledaju ‘ko su ovi’, čekaju red za pive ili duple, a u tom stanju najbolje vise sve falševe i felševe, ispadanja, neželjene promjene ritma… Fala Bogu da ih je tada još uvijek ipak nešto manje.

Imate neka nova očekivanja?
Čuj, osvajanje medijskog prostora i bogomdani seksipil nam je odavno u kartama, ali mi samo hoćemo svirati, svirati, svirati…