Ovako je započeo vrlo ugodan i mio razgovor s bubnjarom NoMeansNoa. 17. studenog, kojih sat vremena prije početka koncerta u KSET-u, članovi ovog kanadskog benda taman su završavali svoju večeru u jednom simpatičnom restoranu s kariranim stolnjacima.
S njima je sjedilo još momaka iz Vancouvera, bend imenom Invasives. Taj trojac je svirao s NoMeansNo 14. studenog kao predgrupa, a tri dana kasnije su gostovali na bisu svojih starijih prijatelja i kolega (premda mi je čudno reći kolega u punk rock svijetu, no u nedostatku boljeg izraza, neka bude tako). 
I, naravno, mirnu večeru narušava napad znatiželjnog piskarala. Popila sam pivu u iščekivanju intervjua, a kako je već bilo dosta kasno, John Wright je rekao da će mi on odgovoriti na sva pitanja. Usmjerio je diktafon prema sebi i evo rezultata:
Tražili ste privatan smještaj dok ste u Zagrebu. Kako to?
Poprilično smo navikli na to kroz godine svirka po Sjevernoj Americi. Tamo se ne spava po hotelima. A kada odsjedate u privatnim kućama, imate priliku upoznati ljude. Kada koncert završi, imate priliku zapravo pričati s nekim, jer za vrijeme koncertne strke to nije moguće.
Radi se o načinu da naučite nešto o mjestu gdje jeste, o ljudima s kojima surađujete i jednostavno je puno bolje nego zuriti u hotelske zidove.
Za vrijeme ovog odgovora je došla još jedna runda piva. John se poprilično razumije u pive pa je prirodno došlo pitanje radi li se o još jednu talentu koji ima, osim sviranja bubnjeva i pjevanja. A što se bubnjeva tiče, evo mali podsjetnik. John je sa svojim bratom Robom počeo svirati sedamdesetih u podrumu svojih staraca. I tada je nastao njihov prvi studijski album “Mama“. Bilo je to godine 1982. kada se u njihovoj glazbi jako osjetio utjecaj jazza. No vratimo se pivu.
Imate vlastitu pivovaru?
Nemam vlastitu pivovaru, ali radim svoje pivo. Sve vrste piva. Ne može baš imati okus kao ovo hrvatsko, hmelj ipak raste u Kanadi i voda je iz Vancouvera. A kada radite pivo, voda je važan faktor za ishod. Kupujem sjemenke iz cijelog svijeta, volim engleska piva, njemački stil spravljanja… Joj, svašta volim.
A volite li posebno Zagreb? Ipak prvi put svirate u jednom gradu dva puta u tako kratkom vremenu.
Kada smo prvi put došli u Ljubljanu 1988. godine i godinu dana kasnije smo došli u Zagreb prvi put. Još je postojala Jugoslavija, a publika je bila jako zainteresirana gledati zapadnjački bend, i tako da smo tada istog trena postali prijatelji.
I iz nekog razloga, ljudi s Balkana putuju da bi vidjeli naš koncert, Balkanci su nas istog trena zavoljeli. I zato nam je drago doći ovdje i svirati, publika je uvijek uzbuđena i zabavno nam je svirati ovdje.
Sada su se gotovo svi pokupili u KSET, a John je predložio da nam miru ostanemo u restoranu dovršiti intervju. Na odlasku sam primijetila da Rob (basist i vokal) ima majicu na zadnji album NoMeansNoa. Radi se o “All Roads Lead to Ausfahrt” iz 2006. godine. Album prije njega je izašao 2000., a naziv mu je “One“.
Kako to da ste imali tako dugu pauzu između dva albuma?
Oh, stvarno ne znam. U to vrijeme smo pisali i snimali album The Hanson Brothersa, a i s tim albumom smo išli na turneju. Nismo baš imali pripremljeni materijal za NoMeansNo. Na kraju smo završili u Europi radeći turneju sa kompilacijskim CD-om (radi se o retrospektivnoj kompilaciji “The People’s Choice” iz 2004., op.a.).
To je bilo jako zabavno, samo ići svirati, a ništa ne promovirati. Jednostavno svirati selekciju pjesama iz prošlosti. I tako je vrijeme prolazilo, dok smo stvarno počeli pripremati novu glazbu. Neke druge stvari su se događale.
I dok su svoj postmodernistički način sviranja hardocorea širili po svijetu, bend je proputovao i vidio svakakve kulturološke razlike u svemu.
Je li razlika između europske, sjevernoameričke i kanadske scene golema?
Da, velika je kulturološka razlika. Razlika je između Hrvatske i Nizozemske, velika je razlika između Njemačke i Poljske. Svaka kultura s kojom se susretnete je različita. Čak su i Sjedinjene Države sastavljene od mnogo sasvim različitih država.
Situacija u Kanadi baš i nije takva, Kanada je vrlo slična. Ali, Istok i Zapad su podijeljeni, a Kanada ima brojno francusko stanovništvo koje je potpuno izdvojeno. Glazbena scena je sasvim razdvojena i kultura je sasvim različita.
No razlike su svugdje na svijetu izmiješane. Očito, po Sjevernoj Americi putujemo u vlastitom kombiju, imamo svoju opremu i sve nam je vrlo poznato. Ali također smo navikli svirati u Europi punih 20 godina, tako da ni to nije čudan i nov svijet za nas.
Kako je John spomenuo Nizozemsku, sjetila sam se Andya Kerra. Radi se o gitaristu koji je s Johnom sedamdesetih svirao u bendu Infamous Scientists. 1984. se pridružio braći u NoMeansNou. Andy pada na pseudonime, a njegov je u bendu bio ‘Buttercup’. Njegov vokal je vrlo izražen na albumima “Sex Mad” i “Small Parts Isolated and Destroyed“. To je bilo vrijeme kada je Rob liječio čvoriće na glasnicama.
Početkom devedesetih Andy je otišao iz benda i zaputio se u raj klompi. Gitaru u NoMeansNou je preuzeo Tom Holliston iz Showbusiness Giantsa i The Hanson Brothersa. Inače, Hanson Brothers je alter ego NoMeansNoa. Oni su stvoreni iz dva razloga – da svojim veselim punk rock izričajem zabavljaju publiku diljem svijeta te da ismijavaju fanove hokeja na ledu diljem Kanade.
Spomenuo si Nizozemsku… Kako je Andy Kerr, jesi ga posjetio nedavno?
Nisam, zadnji put sam ga vidio 2004. ili 2005. Zadnji put kada smo svirali tamo. On je došao na koncert i svirao gitaru. I Tom je svirao. Bilo je super, stvarno super! Ha, ha, imali smo dva gitarista. Stvarno je bilo dobro.
Da, vjerujem. Publika vas obožava. Užasno ste popularni na undeground sceni. Kako ste uspjeli izbjeći mainstream?
Svjesno smo je izbjegli. Nismo imali nikakve želje da odemo kod velikog izdavača ili slično. To nam nije ugodno. To je industrija i nije dobra za bend poput našeg. Mi nismo dvadesetogodišnjaci koji se vole lijepo oblačiti, kužiš?
Ovo što radimo je radi glazbe, a ne marketinga i industrije. Jer industrija proizvodi, prodaje proizvod za maksimalan profit. A mi jednostavno prodajemo glazbu. Nismo pomodan bend i nemamo razloga da se miješamo u to.
Misliš li da je svaki mainstream bend takav, pomodan?
Nije, ne naravno. Ima ih dobrih. Talenti će naći način da se pokažu. Ali to nama nije u karakteru, a naša glazba se niti neće svidjeti većini ljudi. I tako, sve dok imamo dobru publiku, mi ćemo biti sretni. Nemam ništa protiv popularne glazbe, nešto od toga je dobro. Većina nije.
Sada se jedan od organizatora koncerta uključio u razgovor.
Brada: Radite li neke druge poslove, uz sviranje?
Ne, zadnjih 15-16 godina uspijevamo živjeti od naše glazbe. I ja sam otac, tako kada sam doma uglavnom se brinem o svojoj obitelji. To je u biti ono što ja radim.
A imali ste napornu godinu?
O, da. Bila je vrlo naporna. Toliko posla nisam imao otkad su mi se rodili sinovi. Jedan ima 8 godina, drugi 11. Ali, iz nekog razloga, trenutno smo jako zauzeti. Ovo nam je peta turneja u jednoj kalendarskoj godini po Europi. Prije toga smo dva mjeseca ‘tourali’ po Sjevernoj Americi. Sinovi se pitaju kada ću doći kući…
Misliš li da će tvojim stopama?
Ha, ha, ha, vjerojatno ne. Znaš kako je, djeca hipija su biznismeni, a djeca biznismena hipiji.
Ovaj ugodan razgovor o obiteljskim poslovima se nastavio sve do KSET-a. Kako smo pješačili, pomalo nas je u razgovoru ometala hladnoća. Ali, nije da smo se bunili, jer smo bili svjesni činjenice da nas čeka prepun klub, gdje ništa više od majice s kratkim rukavima nije nimalo potrebno.
foto: marko kaplan
