Veselje oko jesenskog izdanja NoMeansNoa u Zagrebu počelo je poprilično neočekivano. U ponedjeljak sam pobjegla s posla na ručak u, ni više ni manje, nego KSET. I dok sam imala puna usta palačinki, saznala sam da bi NoMeansNo trebao spavati kod mene.
Kako je planirano da će genijalni kanadski starčići imati koncert dva dana, 14. i 17. studenog, odmah sam se bacila na planiranje kako im osigurati maksimalni komoditet koji moj unajmljeni stan može pružiti. 
A to je, u biti, značilo izvlačenje dlakavog ‘turbo maksimusa’ iz ormara i tjeranje cimerice da donese par boca svoje poznate banijske višnjevače. Naime, NoMeansNoovci su se zaželjeli privatnog smještaja, da malo razbiju monotoniju spavanja po hotelima. Taman kada sam sve isplanirala, nažalost mi je javljeno da su mi planovi otkazani. Pih. 
Tako sam se zaputila 14. studenog, u srijedu, naravno puno prerano, u KSET. Sa svoje klasične pozicije na šanku promatrala sam kako zbunjeni ljudi panično traže organizatore zbog problema s ulaznicama. Jedan je izgubio njih čak sedam, drugog baš nisam shvatila koji je njegov problem, dok je treći ostavio novčanik s ulaznicama na krovu svog automobila.
Kako se radilo o koncertu za koji se tražila ulaznica više, pozicija organizatora nije bila nimalo zavidna. Osim što se odjeće tiče – većina ih je standardno imala kratke hlače, što je stvarno dobra ideja za preživljavanje vrućine u prepunom klubu.
A KSET se stvarno napunio do vrha, skoro pa i doslovno (budući da je galerija bila krcata). U 21:15 h sa svirkom su počeli odlični Invasives. Radi se također o brzom i nabrijanom trojcu iz Vancouvera, jedino što im je broj godina podijeljen s dva.
A druga razlika je visina glasa vokala koja je dijametralno suprotna visini, tj. nizini glasa Roba Wrighta. Invasives je stvarno dobar bend, ali nije imao baš prilike doći do izražaja, jer se većina veselih pohodnika koncerta ipak psihofizički pripremala za pjevanje, skakanje i poganje na NoMeansNo.
No unatoč tomu mladi Kanađani su odlično odradili svojih 50 minuta koncerta. U 22:05 na pozornicu stižu Rob Wright, John Wright i Tom Holliston. John je za bubnjeve sjeo u svojim prikladno odabranim havajkama, a sva trojica su bila oboružana prikladnim grimasama.
NoMeansNo je koncert započeo s “I’m an Asshole“, objašnjavajući tko je zapravo tu asshole (da se netko iz publike ipak ne bi uvrijedio). Skakanje i veselje je počelo praktički istog trena.
To je jedan od onih koncerata gdje su gotovo svi nasmiješeni (unatoč udarcima u rebra od strane razuzdanih pogaša). Jedan veseli pogaš je otišao toliko daleko da si je umislio da je valjak, tako da je u svojim napadajima prevaljao trećinu publike.
Uslijedile su “No Sex“, “Angel or Devil“, “Dark Ages“, “Big Dick“, “Now“, “Rages and Bones“, “The River“, “Humans“, “He Learned How to Bleed“, “The Graveyard Shift“, “In Her Eyes“, “Mr. In Between“, “I See a Mansion in the Sky“, “Mondo Nihilissimo 2000“, “The Hawk Killed the Punk” i “Heaven Is the Dust Beneath My Shoes“.
Iskreno, ne mogu točno reći koliko je koncert trajao jer sam zaboravila pogledati na sat. Ali znala sam da ću taj propust imati prilike nadoknaditi tri dana kasnije. A razlog dolaska NoMeansNoa i 17. studenog u KSET je dvojak.
S jedne strane, nemoguće je čuti sve hitove benda u jednom koncertu (sami su si krivi što imaju toliko hitova), tako da se radilo o pokušaju da ih sve odsviraju onda u dvije runde. Drugi razlog se odnosio na probleme oko turneje. Naime, grčki dio turneje je otkazan, tako da su se otvorili neki slobodni dani. No, u svakom slučaju, NoMeansNo nije nikada do sada svirao u istom gradu u toliko kratkom vremenskom periodu. Ipak se radi o Zagreboljupcima!
Nije uopće potrebno spomenuti da su karte za koncert 17. studenog također unaprijed rasprodane. Taj dan NoMeansNo nije imao Invasives za predgrupu, već argentinski bend The Argies. U KSET je došlo čak i više ljudi nego u srijedu, ali je sigurno više od pola ekipe bilo na oba koncerta.
Atmosfera je bila slična kao i u srijedu (veselje u zraku), ali čak i potencirana. Mislim da je to uzrokovala blagonaklonost vikenda. No u zraku se ipak malo osjećalo nezadovoljstvo jer je Hrvatska izgubila od Makedonije s 2:0. Još je utakmica bila u tijeku (upaljen televizor je stajao pored lijevog zvučnika) kada su na pozornicu izašli The Argies.
Radi se o bendu koji je na vječnoj turneji. Pretpostavljam da je na to izbivanje iz Argentine utjecala monetarna situacija u državi. No meni ih je uvijek milo za vidjeti (unatoč čestoj promjeni gitarista). Ova latino verzija The Clasha je počela sa svirkom vrlo energično. Nastup je bio zavidan, obzirom da su jako blizu kraju svoje vječne turneje i čovjek bi očekivao da će biti iscrpljeni i umorni.
Premda su The Argies razvaljivali, publika je bila apsolutno nepomična dobrih pola sata (izuzev dvojice u zelenim majicama). Kasnije se situacija ipak malo promijenila. Ne znam je li problem u tome što The Argies i NoMeansNo nemaju istu publiku, no u svakom slučaju, sa sigurnošću mogu reći – Argiesi, you rock! Bend je lijepo pozdravio publiku i najavio NoMeansNo.
I evo nam opet naših kanadskih tatica. Stalno slušam kako se ljudi čude da, što su John, Rob i Tom stariji, imaju više energije. Ne zvuči baš logično, zar ne?! Tako da sam morala pitati Johna što misli o tome. Rekao je da se ekipa vara, radi se o percepciji. Ljudi očekuju da starčići poput njih imaju manje energije i zbog toga se začude. John smatra da imaju isto onoliko energije koliko su imali kada su počinjali svirati.
A ovaj koncert je započeo s – “Asshole“! Odnosno, isto kao i u srijedu. Ljudi su pogađali čime će subotnji koncert početi i nitko nije spomenuo “The Asshole”. Eto, mnoge su oklade pale u vodu. Ne znam čini li mi se, ali članovi benda su radili više grimasa nego obično!
A ekipu je uhvatila masovna histerija od sreće! Jedan momak je bio toliko sretan da se stalno penjao na pozornicu. Bend je prekinuo svirku, lijepo objasnivši momku da ga nitko njega ne želi gledati i neka fino siđe dolje. Imao je još nekoliko pokušaja penjanja, ali je prestao kada je vidio bijesan izraz lica Toma, gitarista.
Uslijedile su “So Low“, “Fall“, “The Hawk Killed the Punk“, “Dreaming“, “Til I Die“, “Night“, “Tower“, “Victims“, “Faith“, “Heaven Is the Dust Beneath My Shoes“, “Obsessed“, “Dark Ages“, “Joyfull Reunion“, “Slugs Are Burning“, “The Graveyard Shift“.
U drugom bisu su na pozornicu izašli Invasives i svojim stilom oponašali NoMeansNo, a to je zvučalo i izgledalo apsolutno fantastično! Nakon toga je pjevač Invasivesa skočio u publiku, a NoMeansNo je nastavio.
Odsvirali su još jednu pjesmu za kraj, a radilo se o skladbi s prvog albuma “Mama”. Mislim da je baš nekako izvrsna ideja za zatvaranje koncerta. Zakon je kada imate priliku čuti stvar s albuma iz 1984., a netom prije toga onu sa zadnjeg, iz 2006. A radi se o albumu “All Roads Lead to Ausfahrt”.
NoMeansNo je puno, puno, puno zahvalio publici, pogotovo onima koji se ponavljaju na koncertima. Ali ipak je najviše pozdrava otišlo Mati Škugoru! K tome, John je otkrio fino mu hrvatsko pivo pa je poticao ljude da rade na njemu (na pijenju, naravno)! Nakon koncerta je tour-menadžerica rekla da je upravo završio najbolji koncert cijele turneje i uslijedilo je čestitanje i nazdravljanje!
foto: marko kaplan
