I tako je sinoć Jelena Rozga napokon završila u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, ali nije završila kao novi Andy Warhol. Doduše, nije tamo bila toliko voljom muzeja već putem privatnog iventa u iznajmljenom prostoru dvorane Gorgona, ali to nije spriječilo neke da priču provedu pod naslovom ‘Rozga u MSU!’. A kad tamo, samo potpisivanje nekog sponzorskog ugovora s domjenkom (odlični kolači od tamne čokolade), ali nigdje nekog performansa na vidiku? Možda i bolje.
I eto prave drame, što će Rozga u MSU? Ali neka je. Moram priznati da mi je draže vidjeti ikakvu Rozgu u muzeju, nego bilo kakvu Severinu na TV-u, ili po onim idiotskim novinskim rubrikama o selebritijima koje truju ionako shizofren narod. Jer, Severina je napravila više mentalnog zla ovim napaćenim narodima i narodnostima nego bilo koji Slavko Linić ili Zdravko Mamić. Ivo Sanader je, dakako, izuzetak iza rešetaka.
Rozga kao protuuteg
Bez obzira što mislili o njoj i koliko ju ‘mrzili’; djevojka pjeva bedastoće, ali to su ipak pravi narodnjački hitovi, pa su valjda zaslužili i pažnju masovne publike. O vrijednosti pjesama nema smisla pričati, ali spram ‘drvene’ seljačke djevojke sa sela Severine (svaka čast seljacima, ovdje govorimo o seljačinama), ili bezbojne Nine Badrić čiju nijednu pjesmu ne pamtite, uvijek biram Rozgu kao manje i daleko pogodnije, zgodnije zlo.
Uostalom, djevojka vam svoj privatni život ne gura pod nos, nije prošla pet fejslifting operacija da bi bila to što nije, nego je to što jest, a vi to uzmite ili ostavite. Ali dajte se probajte riješiti pukovnica Sefke ili Badrićke, ima li dana bez tupih vijesti o njima?
Usudio bih se reći da je medijski inženjering Jelene Rozge nasušno potreban kako bi umjetno nametnute vrijednosti domaćeg estradnog gliba i blata dobile uteg koji vuče na drugu stranu. Kao pravi populizam koji ima potvrdu s terena. Čak i zloćudni tumor hrvatske estrade Tonči Huljić potreban je kao korektiv užasa i zlodjela estradnog ‘kolektiva’. U krajnjoj liniji čovjek sve radi pod svojim imenom i prezimenom pa bar znamo koga trebamo okriviti.
Severinin reality-shit pod kontrolom
E sad, ne mora se to vama sviđati, ali kao nusprodukt ukupnog estradnog horora u Hrvatskoj ima funkciju ‘držanja’ totalnog Severininog reality-shita pod kontrolom i znakom uzbune, jer postoji i netko popularniji. A konkurencija je uvijek dobra, pogotovo ovim netalentiranima. Severina, ako niste znali, ne može tri tona otpjevati a da ne fula opako, pa je dobro da netko bar zna pjevati, bez obzira što su vam pjesme mrske.
Ako je definicija kiča da se ‘pretvara da je to što nije’, onda je jasno da smo država kiča; svi se nešto pretvaraju dok pola naših pjevačica soula, rhythma and bluesa nemaju ni duše ni ritma ni bluza. Rozga bar ima to što ima, nije moderna nego je zabavnjak koji ne glumi suvišnu pamet.
Još bolje, zamislite da nema Rozge pa da je Sefka neprikosnoven kraljica nakaradne estrade, ‘zvijezda’ koja kad otvori usta ne zna pjevati nego vas bjesomučno davi istim prežvakanim pizdarijama o privatnom životu koje su nebitne kao i sav njen život i rad? Zato, ma koliko vam to kao rock publici čudno zvučalo, na estradnim izborima radije glasajte za Jelenu Rozgu jer će vas ona spasiti prije nego Leonard Cohen, nije on konkurencija Sefkama & co.
Rock u muzejima
Vratimo se u muzej; za neke je rock odavno u muzeju (pejorativno), a za neke muzeji odavno trebaju uvažiti rock kulturu. Kad se zbroji kako treba slažem se i s jednim i drugim. Pop kultura odavno je u svijetu etablirana umjetnička vrijednost i odavno je u muzejima.
Za sve one koji uporno njurgaju kako je ‘nekada bilo bolje’ valja ih odmah razuvjeriti; planetarna rock scena nikad nije bila zanimljiva kao danas, a budući da rock kultura nikad nije bila starija, pored pozornica i muzeji su odavno shvatili da tu ima nekog vraga i za njih.
Igrom sreće i kod nas – nakon nekih davnih izložbi i izdvojenih akcija koje su ‘gurali’ rock-kritičari seniori poput Darka Glavana i Zlatka Galla – rock se uselio u muzeje kao kulturna činjenica koja tim istim muzejima donosi aktualnost, a i publiku. Stoga nemojmo omalovažavati masovnost i publiku jer svi od nje živimo. Osim toga, pola publike s koncerta Rozge će doći i na Picassa, medijski odnos je kod nas sličan prema oboje.
Rashid i Picasso
I zagrebački Muzej suvremene umjetnosti i Klovićevi dvori u zadnje se vrijeme spominju i po pop kulturi. Ne samo glazbenoj, nego i po nekim drugim manifestacijama koje nedvojbeno imaju pop prizvuk i u načinu prezentacije i u sadržaju.
Sjetimo se nedavnog gostovanja dizajnerske zvijezde Karima Rashida u MSU ili pomislimo na skorašnju izložbu Picassa u Klovićevim dvorima, pa recite da se ne radi o pop-kulturnim događajima? Sve je vrlo jednostavno, makar kod nas trebalo puno vremena; od kad je Andy Warhol oslikao Marlona, Marilyn, Jaggera i Elizabeth Taylor – a lani je s ‘prometom’ od 329 milijuna dolara bio najprodavaniji na aukcijama – jasno je da popularno odavno boravi u muzejima, kao i kapitalizam.
Kamo sreće da je tako i kod nas, ali nekoliko nevezanih akcija odnedavno su, hoćeš-nećeš, usred Zagreba dovele pop kulturu u istu ravan s elitnom umjetnošću. Ako granica više i postoji, osim kod mentalnih penzionera.
Svakom redovitijem posjetitelju muzeja po europskim gradovima jasno je da se prezentacije mnogih događaja, bile one elitne ili ‘popism’ (poslužimo se Warholovim rječnikom), događaju na neodoljiv pop način i time ‘truju’ dosadne, predvidljive i konzervativne pristupe od ranije.
Uskoro se u londonskom muzeju Victorija & Albert otvara velika izložba o Davidu Bowieju, taman uz novi album “The Next Day”, već sam tamo gledao “Postmodernizam”, “Hollywood Costumes”, a i aktualnu retrospektivu Salvadora Dalija u pariškom Pompiduu, ili “Building the Revolution: Soviet Art and Architecture 1915-1935” u londonskoj Royal Academy. I sve te velike, ozbiljne izložbe predstavljene su kao pop-događaji, hodočašća čak.
10 tenora protiv 3 horora
Dodajmo im Picassa koji je ionako pop-zvijezda i uskoro stiže u Klovićeve dvore, ili Tita i izložbu “Refleksije vremena 1945-1955.”, pa da vidimo gdje je razlika između ‘elitnog’ i ‘popularnog’? I tko je veći dandy, Tito, Warhol ili The Dandy Warhols? Čak bismo mogli čačkati još dalje pa reći da je sveopća komercijalizacija korisna, jer pokazuje da se svi služe istim kanalima promocije. Površinski gledano, jednako je kad nas gnjave 2Cellos, 10 tenora koja glume ona davna 3 ili 3 domaća horora Thompson, Mate Bulić i Škoro.
Ono što vrijedi je vrijedno, bez obzira na način predstavljanja, i dabogda da mnogo toga važnoga stigne do masovne publike. Ono što je govno je, dakako, problem, ali bolje se protiv njega boriti nego nego plivati nizvodno skupa s njim.
Rock u MSU
U to ime, sa svojim radionicama s rock protagonistima, ili ‘krovnim’ nastupom Jinxa prošlog ljeta, Muzej suvremene umjetnosti i producent Branko Kostelnik zadnjih su mjeseci u MSU napravili radionice u kojima su sudjelovali Pero Lovšin, Marko Brecelj i Vlada Divljan, a dolaze Srđan Gojković-Gile, Zoran Predin, Edo Maajka i Darko Rundek. Pregovori se vode i oko dolaska Patti Smith, Davida Byrnea i Laurie Anderson u 2014.
Pa onda svakih 14 dana Hrvatski radio prenosi koncerte nove rock scene iz dvorane Gorgona, dosad su bili Nina Romić i Olovni ples, dolaze Sara Renar, Irena Žilić, Luka Belani i drugi, a postoji i kućni MSU band s Yayom iz Jinxa, Borisom Leinerom i Vitom Koširom. Kostelnik je kao čovjek koji se bavio glazbom (sastav Roderick), autor knjiga “Popkalčr“, “Moj život je novi val“, “Eros, laži i pop“, čovjek na pravom mjestu da u zgradu suvremene umjetnosti gura rock kao suvremenu umjetnost. I neka se bori sa svim mogućim vjetrenjačama i problemima, dok mu dobro ide i nama je bolje.
Žedno uho u Klovićevima
S druge strane, i rijeke Save, Galerija Klovićevi dvori udomljavanjem kluba Žedno uho u svoj je podrum nalik nekadašnjem Lapidariju, kao i MSU u svoju zgradu, dovela mnoge ljude koji inače ne znaju što je riječ ‘muzej’, ili imaju averziju prema njoj, a zapravo im je unutra zabavno.
Mada su i Klovićevi dvori s nedavnim gostovanjima, recimo predavanjem i izložbom Roberta Wilsona (za čije je predstave “Alice” i “Black Rider” glazbu pisao Tom Waits), pokazali da znaju ubosti temu. Bilo je puno ljudi, odlično, ali mnogi koji su trebali doći nisu ‘vidjeli’ vezu s Waitsom u kojega se, naravno, inače kunu i po noći i po danu i po Facebooku.
Prava bižuterija
To je taj provincijalizam u kojem ćemo bezuspješno tražiti ulaznicu za Toma Waitsa svakih pet godina na njegovim legendarnim turnejama od tri EU grada (moram priznati gledao sam ga triput, ali sam bio i na Wilsonu nekoliko puta), ali nećemo shvatiti da je njegov ključni suradnik iz teatra radio u Zagrebu.
To je taj provincijalizam u kojem ćemo Jeleni Rozgi zamjeriti “Bižuteriju”, mada žena možda nosi pravi nakit, dok ćemo sami nositi ili živjeti bižuteriju. Stoga, Rozga u MSU, makar i samo kao ‘iznajmljeni ivent’ i nije toliko nebitna priča…
