Aktualno

Nina Romić i Olovni ples: dvije strane istog folk-rock novčića

2.3.2013. @ 18:51 Dino Brumec

Satnica koncerata danas zna biti itekako zajebana stvar. Velika većina počinje s kašnjenjem od sat-dva, dok se nađe pokoji koji, eto, čak i urani. Tek toliko da ne možemo računati na kašnjenje.

Tako je i Nina Romić na prvoj večeri projekta MIMO u Muzeju suvremene umjetnosti počela koju minuticu prije 20:15 za kada je koncert bio najavljen i na prve su tri pjesme ljudi još uvijek dolazili u dvoranu.

Nina Romić / foto: Ivica Drusany

Dvorana u kojoj su nastupili Nina i Olovni ples ima oblik nekog kazališta pa se, nakon što se svjetla ugase, dobije vrlo snažan dojam da šutnja postaje zlato. Pa kad glazbenici uzmu makar i pola minute da uštimaju gitaru, čuje se svaki potez na pozornici, svaki korak, svako posezanje glazbenika za čašom, pa takva 'tišina' u dvorani djeluje pomalo sablasno.

Prva je na pozornicu stupila Nina Romić, družeći se sa svojom gitarom, potpomognuta klavijaturistom i back-vokalisticom. Takav je minimalistički folk-rock Nina dovela gotovo do savršenstva na svoja dva albuma, a odmah se, bez ikakve grižnje savjesti, može proglasiti i najboljom kantautoricom u državi. Možda i jedini domaći sastav ovakvog folkerskog minimalizma koji je još uvijek iznad mlade Zagrepčanke jest Rundekov Cargo Trio.

Ninu je nedavno na predstavljanju nove Dylanove biografije rekla da joj je Dylan najdraži kantautor, a "Desire" je navela kao njoj najbolji njegov album. To jasno ukazuje na korijene njene glazbe, a čini se sjajno što svoje glazbene sposobnosti može prezentirati bez komercijalnih kompromisa.

Na ovom je koncertu izvela šest-sedam pjesama, od čega nekoliko novih, još neizdanih. Daleko najbolji trenutak cijele večeri bila je njena izvedba pjesme "Opet" u kojoj su klavijature njenog prijatelja i back-vokal prijateljice dali Nininoj gitari i glasu čvrstoću i pozitivnu pompoznost. Kantautorstvo je u Zagrebu posljednjih 50 godina bilo slabo cijenjeno, a ovoj je mladoj Zagrepčanki suđeno da to promijeni.

Olovni ples

Nakon 15-ak minuta stanke na scenu su se popeli dečki iz Olovnog plesa, u formaciji - akustična gitara, električna gitara, bas i bubanj. Njihova glazba još uvijek se može nazvati folk-rock, s time da oni ne njeguju minimalistički pristup kao prethodnica, već, a posebno su tu važni bubnjevi, vladaju mnogo čvršćim zvukom.

Od desetak pjesama, dio su zauzele njihove vlastite stvari, dok je dio bio ostavljen za, možda i njihov trademark, uglazbljenu poeziju Matoša, Galovića, Sudete... Čini mi se da dečkima bolje leži pozornica od studija jer su me daleko više oduševili pred publikom, nego pred producentom.

Iako Nina Romić ni u čemu ne zaostaje za Olovnjacima, drugačijim pristupom glazbi, zvuk Olovnog plesa mnogo bolje ispunja dvoranu. Radi se jednostavno o tome da je Nininom minimalizmu mjesto možda u nekom intimnijem prostoru.

Sve u svemu, lijepi broj ljudi došao je vidjeti što najjači hrvatski folk-rock proizvodi mogu ponuditi. A to je mnogo. Još da su oba izvođača svirala pola sata dulje...

Izvještaji