U kontekstu prijepora na temu ‘treba li se slaviti dan pobjede nad fašizmom’, ‘kako li se treba slaviti’, ‘trebaju li biti predsjednica i premijer na istom mjestu dok slave’ i sličnih, muzika (pogotovo rock muzika) se spominje
onako usput, ako baš mora.
Muzičari povodom ovakvih događanja daju neke politički i piarovski korektne formulacije da se nitko ne uvrijedi i to izgleda kao u predizbornoj kampanji, tko zna u ovoj će muzičari pjevati za Dan pobjede nad fašizmom, a iduće možda na Dan pobjede nad antifašizmom. No dobro, ništa nije nemoguće, no rock muzika ima svoju jasnu definiciju i za zadrte, ekstremne, zatucane ideologije je ona definirani protuotrov.
Cijela rock muzika je slavlje borbe protiv fašizma i drugih totalitarističkih ideologija, nasilja, ugnjetavanja, ona je krik za slobodom, bunt protiv zadrtosti, izraz želje za ljubavlju i poštovanjem drugačijih. Cijela. Rock muzika. Od početka (koji god da uzmete). Do danas.
Jel’ dosta argumenata? Ma kakvi. Live Aid, Live 8… Prava homoseksualaca, dugo vremena blagoslovljana represijom, u osamdesetima i devedesetima postaju jedna od žarišnih točaka alternativnog rocka. Kurt Cobain nije prvi, ali je jedan od najpoznatijih ‘gay-friendly’ umjetnika. Početkom novog milenija, sjećamo se kampanje “Vote For Change”, kao načina borbe protiv ratova u Iraku i Afganistanu.
Slušajte rock muziku u i njegove izvedenice. Ta mašina i dalje ubija fašiste, grozi se ratova i neumoljivo sanja svijet pun slobode, jednakosti i bratstva.