U vrijeme afere “mailovi iz vlade” ne pretjerano značajna vijest bila je kako se hrvatski pjevač Jacques Houdek javno obrecnuo na prošlogodišnjeg pobjednika Eurosonga Salvadora Sobrala, jer se, zamislite, ovaj usudio prokomentirati aktualni Eurosong i reći sljedeće: “Youtube je mislio da će mi se svidjeti izraelska pjesma. Pustio sam je i čuo užasnu pjesmu. Srećom, ove godine ne moram ništa slušati“. Sobral je, doduše, dodao kako je na Eurosongu bilo mnogo više pozitivnih stvari nego negativnih, kao i da mu je teško palo biti instant zvijezda.

Ovo je bilo dovoljno da Sobral dobije 8203 gusto tipkane stranice pedagoških sankcija od Jacquesa Houdeka. Dobro, možda je bila i 8202, čovjek nikad ne zna, ali poanta je da je Europu možda i uspio prevariti, ali Jacquesa nije, da Jacques tvrdi da ga treba biti sram, i da je trebao biti diskvalificiran s festivala.

Kako god, Sobral ima sreću što djeluje u ovim vremenima, a ne prije 20 godina i što ne pjeva, primjerice, u Kojotima, jer te se ljude blatilo i za krivi pogled, još je kod Jacquesa dobro i prošao.

Muziku podržava

Slučaj Kojota – od blata do zvijezda

“Sjetio sam se, naime, da nitko koga ja poznam, a tko se može podičiti barem socijalnim minimumom mozgovlja u glavi ne zna pronaći pristojne, a kamoli lijepe riječi za Kojote”, pisalo je prije otprilike 20 godina (koji mjesec gore dolje) u časopisu Nomad u recenziji trećeg albuma Kojota “Seks disco kung fu”. Taj isti album je dio trosveščanog kompleta “Dragocjeno raskošno blistavo” koji je prije nekoliko mjeseci izdala kuća Dancing Bear. U drugoj prilici su Kojoti počašćeni sljedećim nizom biranih riječi: “posljednji albumi Majki i Kojota su još bili još gori od sranja koja su prije izdavali”. Sve u svemu, nije loše za album(e) ispraćen(e) tako biranim riječima, naročito u kontekstu da je i “Vrijeme je da se krene” dobio tretman box-seta i prihvaćen kao jedno od općih mjesta hrvatskog rocka devedesetih (naslovna stvar je bila neslužbeno geslo tadašnje oporbe).

Istini za volju, dotični je časopis često zalazio u ekstreme, kako pozitivne tako i negativne, pa je priča o Kojotima klasičan naputak na što sve treba biti spreman čovjek koji se odluči baviti rock’n’rollom. Osim toga, Kojoti su, skupa s Vucom, Ankicom Tuđman, Zlatkom Gallom, Paolom Sfecijem i “hrvatskom rock mafijom” (tko god da je to bio) u istim novinama dobili epitet “sasvim bezopasni nebitni debili” koje, kako kažu posebnom energijom nadahnuti autori, ne bi trebalo pljuvati u nadolazećoj godini.

Daleko da je Kojote trebalo pljuvati, bili su (i još uvijek jesu) jak rock sastav, sklon opjevavanju svih vrsta užitaka, i pri tom su bili (i još uvijek jesu) uvjerljivi. Još nisu ni izdali prvi album, već su bili na zubu HGU zbog zajedničke svirke s Partibrejkersima, srpskim sastavom koji se nije moralno kompromitirao tijekom ratnih orgijanja u devedesetima. Jedini njihov grijeh je bio što su – iz Srbije. Nota bene, prije Kojota su Vještice svirale s Partibrejkersima i – većih sankcija po cijenjeni zagrebački sastav nije bilo.

Bez obzira na nedaće kojima su bili izloženi, svejedno su Kojoti u Nomadu još dugo služili kao mjerna jedinica za nekvalitetu i neukus: “…zašto nisu kamenovani, ako ne već pogubljeni? Nekad su Suede još znali zvučati fino, ali danas nisu ništa više od Kojota s boljim pojačalima, a ‘Can’t Get Enough’ je uvreda mojoj inteligenciji, zdravom razumu i civilizacijskim dosezima čovječanstva općenito. ZLO!”

Uvreda zapakirana u spin

Iako je, srećom ovakav diskurs uglavnom nestao iz hrvatskog medijskog prostora, nije se zgoreg prisjetiti da je nekad bilo prisutno i to. Danas otvorene uvrede zamjenjuju spinovi, razni “što ako bi bilo ovako” argumenti, maligno vađenje iz konteksta, poluprovjerene informacije, tako da borba za korektnu medijsku komunikaciju s jedne i toleranciju na kritiku s druge strane je daleko od kraja.

U odnosu na takve stvari, Sobralova izjava je samo par nesavršenih rečenica jednog nesavršenog čovjeka: čovjek naprosto ne mora voljeti Eurosong i slavu (vjerojatno bi Jacquesu pobjeda na Eurosongu značila više nego Sobralu), ne mora ga biti sram zbog toga i ako je tako nešto Sobralova autentična emocija i pogled iz njegovog kuta, valjda je na drugima da to prihvate i da ne izigravaju moralne vertikale.

Muziku podržava