Psycroptic je donedavno bio ime poznato tek onim žešćim ljubiteljima tehničkog death metala, no nakon 26. rujna polako postaje jedno od zvučnijih imena na sceni. Tog je datuma u Europi objavljen četvrti studijski album ovih ‘tasmanijskih vragova‘, kako ih često naziva kritika.
Nazvan “(Ob)Servant“, prvi je objavljen za veliki Nuclear Blast, a sudeći prema dosadašnjim reakcijama publike i kritike, ujedno je i jedan od najvećih aduta NB-a.
Ovaj bend, osnovan 1999. u Hobartu, Tasmanija, vrlo se brzo, već prvim albumom “The Isle of Disenchantment“, nametnuo kao ključni faktor australske metal scene. 
Nakon objavljivanja drugog albuma, “The Scepter of the Ancients”, bend je dobio priliku biti predgrupom na australijskoj turneji Incantationa, te je, zbog ozljede njihovog bubnjara, Psycropticov bubnjar Dave Haley čak zasvirao s Incantation na Bloodlust Festivalu.
No nakon toga, odličan vokal Matthew Chalk odlučuje napustiti bend. Više nego dostojna zamjena pojavila se u liku Jasona Peppiatta, s kojim su odrađeni ključni nastupi, među kojima i australska turneja s Hate Eternal i Behemoth, a nakon objavljivanja trećeg albuma “Symbols of Failure“, i europska s Nile, Cannibal Corpse i Deicide.
Dodatno usavršivši svoj, i prije precizan, zvuk, Psycroptic, s kojima je NB postigao neupitan zgoditak, na novom albumu nudi odličan tehnički death metal kakav se nije čuo godinama, što je i više nego dovoljan razlog za razgovor s vokalom Jasonom Peppiattom.
Pozdrav Jasone! Psycropticov najnoviji album, “(Ob)Servant“, nedavno je došao na europsko tržište. Imaš li neka saznanja o tome kako je album prihvaćen?
Pozdrav i tebi. Album je, koliko za sada znam, jako dobro prihvaćen i izvan Europe, sudeći prema reakcijama fanova kojima je zatrpana naša službena web-stranica, ali i MySpace profil.
Također, u svim recenzijama koje smo do sada imali prilike vidjeti “(Ob)Servant” je ocijenjen visokim ocjenama, tako da jedva čekamo vidjeti kako će se stvari razvijati kada album bude objavljen diljem svijeta.
Kakvo je tvoje osobno stajalište o albumu? Možeš li ga usporediti s vašim starijim radovima?
Mislim da govorim u ime cijelog benda kada kažem da smo zadovoljni kako album na kraju zvuči. Pri snimanju ovog albuma imali smo nešto drukčiji pristup, željeli smo da novi materijal ima više riffova koji ulaze u uho i ne zaboravljaju se odmah nakon slušanja.
Primjerice, većina je riffova sada dosta duža i naša se glazba ne oslanja toliko na vokal, koliko na instrumentalnu komponentu. Jednostavno smo htjeli da glazba govori sama za sebe. No kako god bilo, album je još uvijek u tipičnom Psycroptic stilu; na njemu smo objedinili najbolje s prethodnih.
Pa, kako bi definirao stil benda?
Pokušavamo se previše ne oslanjati na utjecaje drugih bendova, pa nema smisla da navodim beskrajne liste bendova koje svatko od na sluša. Privatno slušamo i mnogo glazbe koja ne pripada metal žanru i sigurno je kako je i to ostavilo određenoga traga na našem zvuku.
Imamo svoj unikatan stil i bitno je samo da je naš zvuk i dalje tehnički death.
Jednom sam pročitala kako Psycroptic zvuči kao tech-death verzija Meshuggah. Što misliš o toj usporedbi?
Haha, jako zanimljivo! Da, imamo tu sličnost da oboje sviramo ekstremno tehničku glazbu…
Što se tiče imena benda, ima li ono ikakvo značenje?
Ne, baš nikakvo! Smislio ga je prijatelj benda i svidjelo nam se. Zapravo, postoji prednost kada si u bendu čije ime ne znači ništa – nema šanse da isto ime ima još 10 bendova na različitim krajevima svijeta!
Vratimo se novom albumu. Tko je ovaj put glavni autor pjesama?
Ovaj je put glavni autor glazbe gitarist Joe Haley, dok je tekstove pisao njegov brat, bubnjar Dave, no za finalno obličje neke pjesme zaslužni smo svi.
Ako jedan od nas nije zadovoljan kako pjesma zvuči, svi se zajedno bacamo na posao dok zajedno ne zaključimo: “Hell yeah, to je to!”
Inače, baš zato što je samo Joe radio ‘kosture’ svih pjesama, što smo prije radili svi, album više zvuči kao jedinstvena cjelina nego je to bio slučaj s njegovim prethodnicima.
Tko je radio artwork? Čini mi se kako njegov koncept pomalo naginje djelima H. P. Lovecrafta i njegovim imaginarnim Starima (The Old Ones)?
Autor artworka je Raymond Swanland (Deeds of Flesh), s kojim smo bili na turneji 2004., i da, sasvim je moguće da ga je, na neki način, inspirirao i Lovecraft.
Jednostavno smo mu dali neke tekstove i on je napravio ono što, po njegovom mišljenju, najbolje odgovara našoj glazbi. Mislim da u tome nije pogriješio.
Kad već spominješ tekstove, reci mi o čemu se pjeva na novom albumu?
Rekao bih kako su tekstovi tematski prilično slični onima sa “Symbols of Failure”. Pokušavamo se držati SF-elemenata, no na ovom su albumu oni obrađeni na dublji i mračniji način.
Vaš zvuk jako određuje specifičan, tehnički savršen rad bubnjeva. Otkud ta preciznost?
Općenito, Dave je teški bubnjarski fanatik i od samog osnutka benda 1999. godine znali smo da će njegova tehnika sviranja biti jedan od bitnijih elemenata našega zvuka. Kada nismo na turneji, čak i podučava bubnjanje i stvarno mnogo vremena posvećuje vježbanju.
Svira u još tri benda – The Amenta, Ruins i Blood Duster. Njegovi su bendovi zbilja najbolje od australske metal scene i vrijedi ih poslušati, pogotovo kada je u pitanju Ruins! Mislim da mu do ničega u životu nije toliko stalo kao do bubnjanja.
No, i tvoj je vokal zanimljiv…
Hvala ti! Rekao bi da je moj vokal klasični death, no ponekad s dosta BM scream-vokala. Pokušavam što više eksperimentirati, spajati stilove i tako slušateljima učiniti svoj vokal zanimljivim.
Postoji li na ovom albumu neka pjesma koju iz nekog razloga smatraš posebnom?
Da, moj osobni favorit je definitivno “A Calculated Effort”, zbog činjenice kako se jako razlikuje od svih drugih koje smo napravili u karijeri. U njoj su te posebne izmjene bržih i sporijih dijelova, pa će neki biti odlični za dobar mosh pit!
Možeš li mi reći nešto o vašoj suradnji s Loganom Maderom (ex-gitarist Machine Head, Soulfly)?
Htjeli smo da ovaj album dotjera netko izvan benda kako bismo sve promotrili iz jedne drukčije perspektive. Svi smo voljeli albume koje je Logan Mader ranije producirao, primjerice one bendova Divine Heresy i Gojira.
Zaključili smo kako bi on bio savršena osoba za nas, kontaktirali smo ga i bio je oduševljen! Rezultat je, po mom mišljenu, zadivljujuć!
A kako ste zadovoljni velikom diskografskom kućom kakva je Nuclear Blast?
Čast je raditi s tako velikom i profesionalnom kućom kakva je NB. Stvarno vjeruju u nas i, kako mi se za sada čini, uspjeh novog albuma je zajamčen, a time i sretna buduća suradnja s NB-om.
Dobro, koliko se uspješnima uopće smatrate, pogotovo u Europi?
Upravo smo se vratili s naše prve sjevernoameričke turneje, “Summer Slaughter Tour”. Nismo znali što očekivati i zapravo nas je iznenadilo koliko je ljudi čulo za nas i koliko njih prati naš rad.
U sklopu te turneje održali smo neke od najboljih koncerata u karijeri! Što se tiče Europe, ondje smo tourirali već mnogo puta i svaki put postaje sve bolje i bolje, jer se broj naših europskih fanova stalno povećava.
Što Psycroptic planira u budućnosti?
Turneje, turneje i opet turneje! Nažalost, ne sviramo i u Hrvatskoj, ali vidimo se u blizini – 3. veljače u Ljubljani!
