Sve je počelo 1997. godine kada je skupina mladih entuzijasta pokrenula vlastiti fanzin i nazvala ga Žedno Uho. U doba dok je internet bio tek apstraktan pojam, a državotvorni mediji šibali svoju ideološku propagandu na mitu o tamburicama, fanzini su bili glavni nositelji alternativne i underground scene. Za svega desetak kuna mogli su se nabaviti po CD shopovima, a uobičajenija procedura bila je poslati deset kuna u kuverti i dobiti svoj primjerak direktno od autora.
Tako sam i ja postala ponosni vlasnik svoja dva primjerka Žednog Uha koja i dan danas ljubomorno čuvam i smatram ih kvalitetnijim štivom od svih 280 stranica rock enciklopedije Zlatka Galla.
Glavni i odgovorni ‘krivac’ za nastajanje Žednog Uha bio je mladi grafički dizajner Ivica Baričević-Bara, koji nas je nažalost prerano napustio, ali njegove ideje su ostale, a njegovi kolege nastavili su tamo gdje je on stao. Putovali su po koncertima, pisali o muzici koju vole i na taj način nam barem malo približili scenu za koju do tada (barem ja) pojma nismo imali ni da postoji. Paralelno s fanzinom, Bara je pokrenuo i nezavisnu etiketu Earwing Records, no s vremenom su se sve više orijentirali na organizaciju koncerata i uskoro je od malog fanzina stvoren veliki festival – Žedno Uho u obliku u kojem ga danas poznajemo.
Čovjek koji je najzalužniji za to da na dobre koncerte danas više ne moramo ići u Ljubljanu zove se Mate Škugor i nerijetko ćete ga vidjeti da nakon koncerta skuplja smeće i čisti klub čime u potpunosti odudara od predodžbe o koncertnim promotorima koji nastupe gledaju iz VIP lože i ne miješaju se s običnim pukom.
Ideja je u početku bila stvoriti mali klupski festival namijenjen promociji kako stranih tako i domaćih uderground bendova, no s vremenom se dobar glas o festivalu daleko pročuo pa su tako na festivalu nastupala i svjetski poznata imena suvremene glazbe kao što su npr. Ken Vandermark, To Rococo Rot, Faust ili Lambchop. I kao što je od malog fanzina nastao veliki festival, tako je i od malog studentskog kluba u kojem se kartala bela i pilo jeftino pivo nastao jedan od najrespektabilnijih klubova u Europi, a bendovi koji jednom dođu u KSET uvijek se u njega rado vraćaju.
Ove godine Žedno Uho Festival doživio je svoje 6. izdanje i ako smo ono prošlogodišnje sa Trans Am, Friends Of Dean Martinez, Chris Cacavasom ili sa već spomenutim Faustom i Lambchopom smatrali genijalnim, mogu slobodno reći da niti ovogodišnji repertoar nije iznevjerio. Eksperimentalna elektronika, indie rock, post rock, punk, avangardni jazz kao i razne fuzije istih – za svakoga se našlo ponešto, a geslo festivala je da nije važan žanr već kvaliteta.
Pa krenimo redom, a za početak brojke: u mjesec i nešto sitno dana koliko je ovogodišnji festival trajao, imali smo priliku vidjeti čak 34 benda, što je broj kojeg se ne bi posramio niti jedan New York ili Chicago. Cijena ulaznica u prosjeku je iznosila 35 kuna u pretprodaji i nitko me ne može uvjeriti da je to puno, pogotovo ako ju usporedite s cijenama ulaznica u drugim koncertnim prostorima u Zagrebu, a da o svim onim silnim neodržanim koncertima čije su cijene ulaznica bile i do deset puta veće niti ne govorim. A najvjerniji poklonici mogli su za 280 kn nabaviti i festivalsku iskaznicu (takvih je bilo 50 komada) pomoću koje ste mogli ući na sve koncerte, što je još uvijek manje od cijene koju ste platili za REM.
Vrhunac ovogodišnjeg festivala zbio se već na njegovom samom početku, pa je red da njih prve i spomenem. Mislim da KSET sigurno ima neku svoju dobru vilu zaštitnicu jer od tri dana žalosti povodom Papine smrti, oni su svirali upravo ona dva dana u tjednu kada smo smjeli izaći iz korote. Da, pogodili ste. Oni se zovu The Notwist i živi su dokaz da je i Bog bio Nijemac i nek se pojede svatko tko je bio lijen doći oba dana jer doživjeti The Notwist uživo znači doživjeti jedan od onih trenutaka u životu za koje želite da traju čitav život pa i duže od toga (vidi izvještaj). Iako u ovom razdoblju nisu uopće planirali ikakve koncerte budući da rade na novom albumu, došli su u Zagreb zato što, kažu, obožavaju svirati u KSET-u, što samo govori o tome koliko su sjajni ljudi, u što sam se imala prilike i sama uvjeriti prilikom dogovora za intervju koji smo dogovorili tako da sam nakon koncerta potapšala Markusa po leđima i pitala ga da li bih mogla sutra odraditi intervju s njima, a njemu je trebalo otprilike dvije sekunde da odgovori: ‘Naravno’ i pritom je inzistirao da uzmu moj broj telefona u slučaju da nešto iskrsne da mi mogu javiti. I trebam li uopće spominjati da je na intervju došao u minutu točno? Njemačka pedantnost, reći će neki, no ja bih to nazvala dobrim odgojem i poštivanjem vlastite publike. I kako da onda shvatim neke domaće bendove koji s medijima ‘razgovaraju’ isključivo putem menadžera, a ako već i pristanu na intervju, onda je to samo putem e-maila? No, to je već materijal za neku drugu priču (vidi intervju s Notwistom).
Odmah iza nedodirljivih The Notwist dolaze Xiu Xiu. Ne, nisu Japanci, iako je to prvo pitanje koje mi ljudi obično postave kad spomenem to ime. Iz sunčane su Kalifornije, on je Jamie Stewart, a ona je Caralee McElroy i savršeno se nadopunjuju. Imaju najčudniji instrument koji sam ikad vidjela (mislim da je to nekakva citra, sa puno žica i onih gumbića kao na harmonici) a zvuče kao The Cure kojima je netko posudio Peter Murphyja (Jamie je čak ‘skinuo’ i britanski naglasak). Vole biti jako bučni, ali i jako tihi, imaju nepotrebno duge pauze između pjesama i prava šteta što su zbog Jamieovih problema s grlom svirali samo sat vremena, ali oprostit ćemo im jer ono što su prikazali bilo je dovoljno da vas zavede na prvi pogled (vidi izvještaj). No oni kojima nikako neću oprostiti su pojedinci u publici koji su opet pokazali svoju nekulturu i zbog kojih je ljudima poput mene bilo neugodno i to zbog benda. Usprkos svim usmenim upozorenjima i činjenici da je koncert namjerno stavljen u ponedjeljak, dan kada trendovska publika baš i ne izlazi, opet se našlo bisera koji se nisu mogli suzdržati na tišim dionicama, pa su se iz separea pored kojeg sam stajala učestalo mogli čuti ‘strašno pametni’ komentari koje su dotične osobe upućivale na račun benda, a kada ste ih ljubazno zamolili da se utišaju, onda i na račun vas samih. A svi koji ste na koncertu bili znate da Xiu Xiu mogu biti tako tihi da se i muha može čuti, a kamoli ne ono grozno hihotanje zbog kojeg sam poželjela da se ubuduće na takvim koncertima zaposle izbacivači koji bi takve ljude automatski upućivali na izlazna vrata ako već ne ide na lijepi način.
A iako do sada nisam bila pretjerani ljubitelj elektronike, na ovom Žednom Uhu sam je zavoljela. Razlog se zove Tarwater, više o tom koncertu mogli ste pročitati u mom izvještaju (vidi izvještaj) i sa njima bih zaključila moj ‘Top 3’ ovogodišnjih koncerata na Žednom Uhu. Da, moram priznati da sam se prilično nabrijala i na Mike Watta, starog lisca američke underground scene, ali budući da ništa od njega nisam slušala sve do koncerta, nisam ga doživjela tako emotivno kao oni možda malo stariji koji ga pamte još dok je sa fIREHOSE prašio po Kulušiću, no da je karizmatičan, jest. A Thermalsi, koji su mu nastupali kao predgrupa, bi mi se vjerojatno više svidjeli da imam 10 godina manje, no drago mi je da su i ljubitelji punka došli na svoje, a klincima svaka čast jer nije lako onako sprašit preko 20 pjesama u 25 minuta i to bez ikakvih pauza.
Od koncerata na kojima nisam bila (a žao mi je da nisam, ali tako je to kad ne živite od pisanja za internet portal i ne možete si priuštiti da baš svaki dan brijete do 2 ujutro), a po preporukama onih koji su bili, izdvojila bih Dälek, kojima je pripala čast da otvore festival, Liars i Lost Sounds, dok su od domaćih bendova lovorike zasluženo pobrali Peach Pit za koje je netko rekao jednu krasnu rečenicu a ta je ‘da bi im svi trebali skupit’ pare za let do Chicaga i omogućit’ im snimanje kod Steve Albinija’. Mislim da to dovoljno govori o tome o kakvom se potencijalu radi, a osim njih valja spomenuti još i splitski Death Disco, kao i velike The Notwist fanove, zagrebački Kimiko.
I epilog za kraj stane u jednu rečenicu, a ona je da je zahvaljujući Žednom Uhu KSET postao nezaobilazno mjesto u koncertnom itinereru velikog broja bendova, a Zagreb je konačno dobio respektabilan festival na europskom nivou. No, ono što je najbolje od svega je to da koncertne ambicije organizatora nisu prestale završetkom festivala jer do ljeta vas u KSET-u očekuje još hrpa poslastica kao što su Gone Bald, Cul De Sac, Guapo, M Ward, Dirtbombs.. a ne bi me začudilo niti još pokoje ‘last minute’ iznenađenje.
I da ne duljim dalje s pohvalama, iako je Mate zaslužio knjigu, a ne članak, nadam se da će vas ovaj mali pogled unatrag podsjetiti na lijepe dane koji su iza nas i potaknuti vas da sljedeće godine rezervirate godišnji odmor u vrijeme vašeg omiljenog festivala!
