Zapamtili smo Amirino obećanje da će se vratiti u Zadar

Na prvi pogled izgleda kao prizor iz nekog Jarmuschevog filma: posjednuta publika s hladnim pićima s kojih se znoji led.

Ispred njih pozornica na kojoj pred crnim zastorom stoje dvoje izvođača odjevenih u crno. On je posjednut i zamišljeno prebire po klasičnoj gitari; ona stoji pred mikrofonom i pjeva o tužnim ljubavima, prošlim vremenima i starim sjećanjima.

Tako je to izgledalo na koncertu Amire Medunjanin prošle subote u zadarskom Arsenalu. Ovaj Amirin prvi zadarski nastup bila je dva i pola sata duga kombinacija pjesme i priče koji su se izmjenjivali u ravnomjernom ritmu.

Pratnju na gitari majstorski je odradio sveprisutni Ante Gelo, dok je zvuk u nekim pjesmama podebljao kontrabasist Zvonimir Šestan. No jedino je Amira bila ta koja je cijelo vrijeme provela na pozornici. Većinom uz Gelinu pratnju, ponekad i uz kontrabas, a nekoliko pjesama je otpjevala i sama, a capella.

Jedna od prvih izvedenih pjesama bila je “Stade se cvijeće rosom kititi”, a nastavilo se s tradicionalnom makedonskom “Prošeta se Jovka Kumanovka”. Tradicionalan napjev, otpjevan s dužnim respektom prema originalnom tekstu i melodiji, a opet protkan vlastitim potpisom, jedna je od osnovnih kvaliteta Amirinih izvedbi.

Druga je zasigurno njezin glas koji je kao dizajniran za pričanje tužnih priča u ključu sevdaha. Izvedbama “Jutros mi je ruža procvjetala” i “Žute dunje” pala je ona početna barijera između izvođača i publike grada u kojem prvi put u životu nastupa.

Nakon toga večer se pretvorila u ugodno i intimno druženje s Amira i brojnim likovima iz izvedenih pjesama. “Čula jesam da se dragi ženi”, “Bogata sam imam svega” i “Snijeg pade na behar, na voće” primljene su uz gromoglasni aplauz. Naravno, nije vladala apsolutna tišina ni za vrijeme izvedbi, ali to nije narušilo kvalitetu nastupa već mu dalo jedan šarmantan kafanski štih.

Ali zanimljivo, kad je Amira pjevala a capella, cijela dvorana je šutjela i u takvoj apsolutnoj tišini cijela je ljepota sevdaha posebno došla do izražaja. Najljepši dio koncerta bila je izvedba Azrine “Ako znaš bilo što“, što je bila fina posveta Johnnyevoj svojedobnoj zaluđenosti sevdahom.

Glazbeno najslabiji dio nastupa bilo je kad je Amira inzistirala na Gelinom pjevanju (“Piva klapa ispo volta”, “Što to bješe ljubav”) koje je bilo simpatično, ali daleko ispod kvalitete njezinog glasa i njegovog sviračkog umjeća. U njegovim prstima ima jazza, bluesa, sevdaha…

U pozadini, kao šutljivi majstor s gitarom, jako je doprinio kvaliteti koncerta. Otpjevane su i popularne “Kalelarga” i “Kaleta”, a s “Kad ja pođoh na Bembašu” zaključen je formalni dio koncerta. Na bisu su još izvedene “Dušo moja” od Kemala Montena, Amirin zaštitni znak “Što te nema” i prekrasna “Emina”.

Sto i pedeset minuta je hvale vrijedno trajanje nastupa, ali stekao se dojam da je ovdje manje moglo biti više. Kraće trajanje i bolja izbalansiranost između izvedbi i priče doprinijeli bi boljoj protočnosti brojnih strofi koje su se nizale iz pjesme u pjesmu. No, kako bilo, prvi posjet Amire Medunjanin Zadru je rezultirao solidnim koncertom.

Glas i gitara pričali su stare priče a mi smo ih pozorno slušali. I zapamtili smo njezino obećanje da će se vratiti.