Od 7. do 10.12. održana su četiri koncerta u sklopu prvog Zagrebačkog međunarodnog festivala komorne glazbe. Iako u Zagrebu postoji cijeli niz najrazličitijih festivala, ovaj je bio sve samo ne suvišan s obzirom na to da je komorno muziciranje redovito izvan centra pozornosti koncertne publike. Što je tome razlog, nisam sigurna. Možda i sami komorni glazbenici, koji veoma rijetko održavaju koncerte.
Susanna Yoko Henkel, violinistica i umjetničkaravnateljica festivala, željela je u Zagrebu okupiti vrhunske glazbenike i zagrebačkoj publici priuštiti kvalitetan umjetnički doživljaj. I u tome je uspjela. Na festivalu je tako uz nju nastupila i naša proslavljena čelistica Monika Leskovar te još četvero renomiranih umjetnika: violist Roland Glassl, kontrabasist Božo Paradžik, klarinetistica Alexandra Gruber i pijanist Ian Fountain. Na festivalu je također nastupilao nekoliko zagrebačkih glazbenika.
Izvedena djela većinom pripadaju standardnom komornom repertoaru i u tom smislu nije bilo nekih većih iznenađenja. Spomenut ću samo nadahnute izvedbe Schubertovog “Pastrva kvinteta“, Brahmsovog “Kvinteta za klarinet i gudače” te Mozartovog “Glasovirskog kvarteta u g-molu“. Svojom izvedbom Schubertovih i Brahmsovih sonata istakli su se, svakako, i Božo Paradžik i Roland Glassl. S obzirom na to da se čak i ta djela izvode veoma rijetko, možemo zaključiti da ovakav odabir programa nije uopće bio loš potez, dapače.
Šestero umjetnika svojom su usklađenošću i istančanim osjećajem za komornu formu dokazali kako su iznimni glazbenici, koji su u stanju staviti sebe u drugi plan zbog muzike same. Muzikalne, nabijene energijom, njihove izvedbe su zaista nešto posebno.
Prvi Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe uistinu je hvalevrijedan projekt sa samo jednim, ali nikako nezanemarivim nedostatkom – slabim odazivom publike. Žalosno je to da je događaj s toliko vrhunskih umjetnika i takvom kvalitetom svirke ispunio tek trećinu dvorane Hrvatskog glazbenog zavoda.
Koliko su za to zaslužne visoke cijene ulaznica koje, vjerujem, odgovaraju kvaliteti programa, ali su definitivno iznad financijskiih mogućnosti prosječnog poklonika komorne glazbe, nisam sigurna. Neosporno je da uz skroman budžet i manjak organizacijskog iskustva, najveću odgovornost ipak snosi nedovoljan marketing.
Sve do samog početka festivala mogao se vidjeti tek pokoji plakat, a o medijskoj popraćenosti da ne govorim. Sve su to stvari na koje će organizatori ubuduće morati itekako pripaziti. Pogotovo stoga što čak i kod nas, iako ne na najvišoj razini, marketinški standardi ipak postoje.
Kada se sve zbroji i oduzme, prvi Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe priuštio je svojim slušateljima iznimno glazbeno iskustvo i uz određena organizacijska poboljšanja on će zasigurno postati nezaobilazan događaj velikom broju ljubitelja glazbe.
