Druga večer 16. Međunarodnih dana jazza u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskoga obećavala je zagrebačkim jazz ljubiteljima odličan provod, pri čemu je interesantno da su organizatori ponovo odlučili dovesti dva izvođača koji nemaju nikakve dodirne točke.
Prvi su na pozornicu izišli Zagreb Jazz Portrait, zagrebački jazz sastav koji slavi petnaest godina uspješnog rada. Sastavljen od možda i najboljih glazbenika na hrvatskoj jazz sceni danas, Zagreb Jazz Portrait nam je prezentirao uglavnom materijal sa svog novog, još neizdanog CD-a pod naslovom “Dan, dva”. 
Prve četiri skladbe su autorski rad bubnjara Borne Šercara, koje je malo morao dotjerati gitarst Mario Igrec, jer ‘kaj se to bubnjari razumiju u muziku?’, kako se on lijepo našalio. Druge četiri skladbe bile su atorski rad samog gitarista, dok su koncert završili obradom jedne međimurske narodne pjesme. 
Na tenor saksofonu dominirao je Saša Nestorović, fantastičnim solo dionicama, odsviranim s nevjerojatno mnogo osjećaja za glazbu i atmosferu. Po meni, osobno, najbolji pojedinac tog sastava. Na basu je Nenad Jura Vrandečić također svirao odlično, dajući baš onaj jazz štih cijeloj priči. Gostovao je i Matija Dedić na klaviru, i samo upotpunio čitavu stvar.
Zagreb Jazz Portrait je skupina vrsnih muzičara koji razumiju jazz, vole ga i pokazuju to u svojoj svirci, ali… Moralo je biti i ‘ali’ tu negdje. Savršen stari bebop kojeg ovi umjetnici izvode nekako je… generički. Naime, kao da imaju šablonu i po njoj samo rade. Tema, pa solo na saksu, pa solo na gitari, pa opet tema, solo na klaviru, tema, kraj. I tako sljedeća, i sljedeća. Lijepe su to teme. I soloi su fantastični i pokazuju da ljudi fantastično sviraju, imaju razumijevanje i osjećaj… 
Ali, kad čujete 9 takvih skladbi zaredom, točno se primjeti šablona i onda se pitate je li to zapravo osjećaj s kojim oni sviraju, ili je to istrenirana spontanost koja dolazi nakon više desetaka godina svirke, a u stvari je čista mehanika? Ne znam što reći, meni se svidjelo, ali… Može to i puno bolje.
A onda je na pozornicu izišao Miroslav Vitouš. Čovjek čije samo ime zauzima visoko mjesto na ljestvici jazz basista, čovjek koji se surađivao s najvećim imenima jazz i fusion scene kao što su Jack DeJohnette, Herbie Hancock, Chick Corea, Wayne Shorter i Josef Zawinul, od kojih je s posljednjom dvojicom i osnovao legendarni Weather Report, čovjek koji dolazi solo na basu u Zagreb i nitko ne zna što očekivati.
I izašao je. On sam na kontrabasu s elektronikom. I svi su se pitali na što će to ličiti. U stvari je Vitouš odsvirao kvalitetan koncert. Svaka pjesma je improvizacija na kontrabasu, koja ima i glavu i rep, i uspjeva pokazati emocije, a ipak se većinom drži nekakvih fusion-funk bass dionica koje se Miroslavu, ma koliko on pokušavao pobjeći od toga, uvijek provlače kroz bas dionice.
Ti uzorci (sampleovi) kojima je Vitouš odlučio nadopuniti svoje skladbe, po mom mišljenju, uopće nisu bili potrebni. To su uglavnom bila dva do tri tona koje je odsvirao gudački orkestar i koji su služili da bi umjetnik stvorio atmosferu, međutim, opet po mom mišljenju, on bi to uspio i bez njih.
Međutim, na trenutke je zvučalo dosadno. I uistinu, poprilično je teško svirati solo jedan instrument sat vremena i da svaki trenutak bude zanimljiv, ali neke improvizacijske dionice su bile dosadne. Vitouš ipak nije uspio zadržati potpuno pažnju publike. I bez obzira koliko on dobro svira, koliko je pokazao fantastičnu vještinu i niz odličnih ideja, također je pokazao i niz sivih, monotonih ideja zbog kojih ovaj koncert ne mogu nazvati odličnim.
Ne mogu ga, da se razumijemo, nazvati ni lošim, bilo je par fantastičnih trenutaka na koje sam poželio ustati i glasno odobravati… Ne znam kako bih nazvao i okarakterizirao ovaj koncert. To me dugo mučilo prije pisanja ovog članka, pa sam odlučio prikazati obje strane i ne ostaviti završni sud. Jer, na kraju, svak ima pravo na svoje mišljenje, a ja svoje još nisam uspio definirati.
A razočaravajuće je to što se zagrebačka publika pojavila u jako malom broju (oko 100 ljudi), a mislim da su i Zagreb Jazz Portrait, i jedna legenda basa pod nazivom Miroslav Vitouš zaslužili mnogo, mnogo više. No, to je samo da žale oni koji nisu bili tamo.
Oni koji jesu, mislim da moraju biti zadovoljni, u najmanju ruku što su bogatiji za jedno neobično jazz iskustvo.
foto: t.c.
