Goran Bare & Majke
Nakon jedne godine i dva mjeseca Goran Bare i Majke su se vratili u zadarski klub Arsenal. Majke – u promijenjenoj postavi – opalili set od preko dva sata vrhunskog rock’n’rolla, punk rocka, countrya i blues-rocka.
Na set listi se našlo devetnaest starih pjesama, koje, bogami, već možemo nazvati i kultnim, i jedna nova pjesma.
Krenuli su s prvom pjesmom (“Kao što uvijek krećemo sa prvom pjesmom“) – “Grešnik”. Sumorni molski akordi počeli su se cijediti s pozornice popraćeni Baretovim bolnim jaukom u mikrofon. Kad se pojavio na pozornici, šepajući prema stalku za mikrofon i barskoj stolici postavljenoj tamo za njega, dočekan je gromoglasnim aplauzom publike.
Odjeven u crnu potkošulju, sa sijedom bradom koja uokviruje mršavo mu lice, u Zadar je došao održati rock misu, seminar o preživljavanju u okrutnom svijetu… Došao je kazati da se treba pokrenuti, ostati svoj; došao je pričati o iscjeljujućoj snazi ljubavi i o tome kako se nikad ne treba predavati. Jer iz svih njegovih pjesama, ma koliko sumorne bile i kolikim ‘teškim bojama’ bile ofarbane, vrišti čovjek koji želi biti svoj, slobodan i živ. Nastup u Zadru, kao i svi njegovi nastupi, bio je mnogo više od obične rock svirke.
“Grešnika” su u stopu slijedile “Krvarim od dosade”, “Fantastična vatra”, “Moja je ljubav”, “Odvedi me” i “Depresija”. Tada je dvoranom odjeknula nova pjesma “To nije igra”, koja zvuči kao The Stoogesi iz najbolje im faze, dok je Bare urlao stihove poput “Nisi kriv što si živ/ što si živ nisi kriv“, ili tako nekako, nisam siguran, nije bilo baš najrazgovjetnije.
Kao sa svakim pravim frontmenom, i s njim se na pozornici uvijek nešto događalo: ili je vrlo uspješno balansirao s bocom vina na glavi; ili je potezao iz te boce; ili je grizao barsku stolicu privlačeći je sebi zubima; ili je blagoslivljao publiku… Nije si bocom ovaj put razbio glavu niti je prekinuo koncert. Bio je dobar i umjereno lud. Nabacio je komentar za novu pjesmu: “Za njenu promociju smo izabrali Zadar jer smatramo da ste nam naklonjeni – no možda se i varamo?“. Nabacio je komentar na nekog lika koji je iz prvih redova zahtijevao da svira “A ti još plačeš” – “Gdje god dođem uvijek se nađe netko tko će urlati ‘A ti još plačeš’ kao da su samo zbog nje došli na koncert, a to je jedna obična pjesma o ničem!“.
Majke su se pojavili u ponovno izmijenjenoj postavi. Na solo gitari virtuozno je nastupio Kruno Domaćinović, stara Majka, rušio je sve pred sobom ispaljujući opasne tonove iz šest nategnutih žica. Na drugoj gitari je bio Davor Rodik, virtuoz pedal-steel gitare. One fine klizave studijske dionice iz pjesme “Daj mi” na ovom koncertu je reproducirao u točnoj istovjetnosti. Za bubnjevima je bio Alan Tibljaš, a zvuk benda je bio dodatno podebljan da klavijaturama i basom.
Dok su svirali “Budi ponosan” njihov zvuk se sakupio u zraku iznad publike, te se na refrenu rasuo po okupljenima u vidu čiste energije. Slijedile su “Zato te volim”, “Mršavi pas” i “Vrijeme je da se krene”, a onda je Bare najavio da “Sad kreće posljednji dio koncerta koji će vas ostaviti bez daha“. Do kraja večeri su još bile izvedene “Pozovi me u noć”, “Iz sve snage”, “Teške boje”, “Zbunjen i ošamućen”, “A ti još plačeš”, “Mene ne zanima” i “Ja sam budućnost”. Za bis je izvedena epska “Neka se čudo desi” čiji refren je Bare ponavljao poput nekakve mantre koja će eventualno donijeti spasenje.
Originalnost ovog nastupa je u zvuku benda koji se, konstantno stareći i mijenjajući sastav, razlikuje od onog zvuka iz vremena albuma “Milost” i “Razdor”, primjerice. Pjesme Majki, ali i one iz vremena Plaćenika, propuštene su kroz muzički filter iskustva i zrelosti. Izvedbe su drugačije, ali još uvijek zadržavaju onu opasnu rockersku oštricu o koju se, ako se na vrijeme ne izmakneš, možeš gadno porezati.
A Baretovi sthovi? Eh, to je druga priča. “Stihove treba pisati tako da se – ako se pjesma baci kroz prozor – staklo razbije!” kazao je jedan pjesnik. To se može primijeniti i na ovog vinkovačkog pjesnika koji leži u sobi sam, puno pije i pjeva svoj blues.
