Zavjesa je spuštena i svijetla su ugašena. Što nam sad na koncu svega ostaje zaključiti? Mogu samo reći da će ono čemu smo sinoć svjedočili u prepunoj velikoj dvorani Doma sportova ostati zapisano u povijesti velikim slovima kao dan kada je najveći živući bend u Hrvatskoj otišao u mirovinu i to u velikom stilu. Mnoge generacije su odrasle uz njih i njihove pjesme, uz koje mnoge vežu lijepe i posebne uspomene.
Kako je Hus zgodno primijetio, oni koji su uz Parni valjak bili na početku karijere sada su na tribinama dok su oni na kojima Valjak ostaje popunili prostor ispred pozornice. I svi oni su plesali i pjevali kao jedan i nitko ni u jednom trenutku nije pomišljao da se prestane ludo provoditi.
Ne sjećam se stvarno kada je Dom sportova bio ovako pun i kada se ovoliko pozitivne energije i emocija osjetilo u zraku. Redari su još i prije koncerta zabranili ulazak na tribine koje su bile prepunjene, a ljudi koji su stajali na ‘terenu’ bilo je toliko da čak i da ste probali baciti vodu sa tribine dolje ona sigurno ne bi stigla do poda.
Parni valjak je napravio koncert za pamćenje, mogli bismo reći antologijski koncert. Pa uostalom tako i treba biti kada se slavi trideseti rođendan. Treba se predstaviti u najboljem izdanju i goste (publiku) počastiti s najboljim što imaš. Odsvirali su preko trideset pjesama iz njihove prebogate karijere.
Koncert su otvorili s laganim instrumentalom “Maloj ptici s juga“, a nakon toga izredali su sve sami biseri – “Ivana“, “Moja je pjesma lagana“, “Neda“, “Uhvati ritam“, “Kada me dotakne“, “Dok je tebe“, “Nedjelja“, “Ljubavna“, “A gdje je ljubav?“, “Molitva“, “Mijenjam se“, “Dođi“, “Sve još miriše na nju“, “Zagreb ima isti pozivni“, “Lutka za bal” samo su neke od pjesama uz koje se dlanovi, grlo i upaljači te večeri nisu štedjeli.
Međutim, nije se ni Valjak, a osobito Aki, štedio. Cijelo vrijeme je bio u pokretu, skakao, komunicirao s publikom i što je najvažnije nije se ni u jednom trenutku prestao dobro i ludo zabavljati.
Pozornica je za naše prilike bila izuzetno raskošno uređena s osam video zidova i pirotehničkim igračkama kao nezaobilaznim detaljem svakog većeg koncerta. U prvom djelu koncerta iznad benda bila je postavljena bijela tkanina koja je početkom drugog djela koncerta uklonjena kako bi otkrila 6 video zidova koji su se nalazili iza nje. Kada već govorim o tom tehničkom djelu moram naglasiti da je po tom pitanju sve izvedeno besprijekorno pa se ni bendu ni organizatoru ne mogu uputiti nikakve kritike.
Koncert su zaključili s veličanstvenom “Jesen u meni” i otišli u legendu. Kako dalje, pitam se ja? Je li ovo uistinu kraj i da li je ovo stvarno bio posljednji nastup Parnog valjka? Hoćemo li ih više ikada čuti?
Da li će se i oni možda ponovno okupiti nakon pet ili deset godina da nas podsjete kako se to radilo ili je ovo samo mali marketinški trik? Odgovore na ova pitanja ne znam. Na meni je, kao i na vama da čekam, a vrijeme će pokazati svoje.
Tekst: Dragutin Andrić
Foto: K.B.
