Mali predah od punk koncerata odlučila sam iskoristiti na za mene nesvakidašnji način – odlaskom na predstavu turske plesne skupine Fire Of Anatolia. Kulturno uzdizanje u ovom je slučaju bio pun pogodak pa baš nešto razmišljam da ne bi bilo zgorega da počnem češće obraćati pažnju na ovakve događaje.
Kao što ste već mogli pročitati na ovim stranicama, riječ je o plesnom projektu čije je izvorište u drevnoj mitološkoj i kulturnoj povijesti Anatolije, ali se ne ograničava samo na nju, već u sebi sjedinjava folklorne plesove, figure i muziku iz različitih regija Azije, Egeja, Mediterana i Balkana.
Pokretač ovog projekta koji se do prije tri godine zvao Sultans Of The Dance jest koreograf Mustafa Erdogan koji je svoje plesačice i plesače našao preko oglasa u novinama te od 750 prijava izabrao njih šezdeset koji danas čine dio ove velike plesne skupine koju je u pet godina postojanja vidjelo čak 10 milijuna ljudi.
Cijela predstava koncipirana je kao plesno i glazbeno putovanje kroz nastajanje i razvoj orijentalne povijesti. Kao što govori i sam naziv ove plesne skupine, tako je i početak predstave obilježila ceremonija vatre kao simbola besmrtnosti, ali i začetka. Vatra se kao simbol pojavljuje u mnogim religijama baš kao i obred štovanja vatre pa je i prva plesna točka zasigurno bila inspirirana nekim ritualnim obredom plesa oko vatre.
Na minimalistički uređenoj pozornici bio je postavljen kotao s vatrom okružen bakljama koje su plesači povremeno palili, a osim bubnjeva koji su na red došli u drugom dijelu predstave to je ujedno bio i jedini scenski rekvizit kojim su se plesači i plesačice koristili. U pozadini pozornice bilo je izvješeno nešto poput velikog okruglog ogledala na kojem su se tijekom cijele predstave izmjenjivale projekcije tematski vezane uz podneblje odakle potječu ovi plesovi (kipovi, freske, džamije, minareti…).
Ono što je posebno fasciniralo bili su svjetlosni efekti i igra svjetala koja je pridonosila dinamičnosti plesnih točaka, kao i bogato ukrašeni kostimi živopisnih boja od kojih su oni dvodijelni žarkocrveni elegantnih plesačica posebno plijenili pažnju.
Prvi dio predstave bio je u visokom ritmu i tek što bi jedna točka došla do kraja pljesak se ne bi ni završio i već bi počinjala druga, no najveći aplauz uz uzvike ushićenja ipak je uslijedio nakon točke trbušnog plesa koji je po meni možda bio i vrhunac cijele večeri i uspio je trgnuti i sve one koji su na predstavu došli samo kao pratnja svojim ljepšim polovicama. Žao mi je što nismo sjedili bliže jer pogled sa vrha tribina, koliko god bio sveobuhvatan, ipak se ne može mjeriti sa prvim redom partera kada su ovakvi nastupi u pitanju.
Nakon prvih 45 minuta uslijedila je dvadesetminutna stanka što mi je, moram priznati, malo poremetilo koncentraciju jer sam dotad skroz bila ufurana u predstavu, a baš smo komentirali kako uz zvukove, boje i mimiku, nedostaju samo još mirisi i okusi pa da se zaista osjećate kao u nekom autohtonom turskom ambijentu.
U drugom dijelu glazba s razglasa nakratko je utihnula, a jedine zvukove proizvodili su bubnjevi koje su plesači donijeli sa sobom na pozornicu. Ovaj točka nije mi bila toliko zanimljiva kao prethodne jer je bilo puno manje plesa i puno više radnje, a i bila je malo preduga za moj ukus.
Ovdje su u prvom planu bili plesači koji su čas izgledali kao da kreću u neki vojni pohod, a čas su me podsjećali na nekakav viteški red koji upražnjava neku svoju tradicionalnu igru. Dinamika predstave se ovdje nakratko izgubila, a u samoj završnici na red je opet došla miješana postava plesača i plesačica koju je predvodio jedan par plešući korak ispred svih ostalih, dok su se plesovi doimali nešto moderniji od onih na samom početku.
Na kraju su uslijedili očekivani aplauzi, nakloni na pozornici, pozdravljanje publike i sve ono što ide uz show ovakve vrste. Jedina zamjerka koju imam odnosi se na sam prostor – neudobne plastične stolice Doma sportova zamjerile su mi se već nakon petnaestak minuta, smrzavala sam se unatoč kaputu i šalu puna dva sata (s tim da je onima na parteru bilo još gore jer je ispod bio led), a miris kokica i cigareta nikako nije nešto što želim osjećati oko sebe na jednoj ovakvoj predstavi.
Mislim da bi dvorana Lisinski u ovom slučaju bila puno primjerenija samom događaju pa čak i na uštrb manjeg broja posjetitelja.
foto: t.v.
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
