Nakon nekoliko godina izbivanja iz ovih krajeva, ponovo su nas svojim dolaskom počastile ska legende iz New Yorka – The Toasters.
Prošli put su nam kao predgrupu doveli King Prawn s kojima smo se
kasnije u nekoliko navrata družili i kojima je zagrebačka publika bila
oduševljena. Sada su nas opet iznenadili izvrsnom predgrupom iz Bostona –
Westbound Train koji su muzički ipak nešto bliži The Toastersima nego
King Prawn.
Što reći? Ovaj koncert je jednako bitan za ska scenu koliko i dolazak The Exploiteda za punkere ili The Prodigyja za nostalgične ljubitelje elektronike. Jedino što ovaj koncert nije bio toliko spektakularan niti doživljen od strane publike. The Toasters su zaista jedno od najvećih imena ska svijeta, no njihov pristup prekjučerašnjem koncertu je bio zaista razočaravajuć.
Ljudi su se okupili u pozamašnom broju, budući da svi shvaćaju kvalitetu i značaj ovog fantastičnog američkog benda. Westbound Train je izvrsno prihvaćen. Dosad nisam bila upoznata s njihovim radom, ali dopala mi se ta reggae ska kombinacija u kojoj glavnu riječ ima vokal (također svira i trombon). Rasplesani pjevač prenio je golemu količinu energije na publiku, simpatično ponudio album na prodaju i nakon nekog vremena prepustio mjesto velikim The Toastersima.
The Toasterse je prije više od 20 godina osnovao Rob “Bucket” Hingley u New Yorku. Uspio je cijelo američko pučanstvo razuvjeriti da ska nikada ne može doseći veći značaj u državi. Zahvaljujući njima i njegovoj etiketi Moon Ska Records, ska se proširio po cijeloj zemlji i inspirirao mnoge sada popularne ska bendove poput Mighty Mighty Bosstonesa. Danas je Bucket, koliko mi se čini, jedini originalni član iz prve postave benda.
No, ovo kako su se oni prezentirali u srijedu navečer u KSET-u zaista nije bilo za očekivati od takvog velikog benda. Oni jesu odsvirali izvrsno, odrabrane pjesme su bile sasvim u redu, a i sama muzika je odlična, jer uz The Toasterse je gotovo nemoguće ostati miran i ne zaplesati. Ali, takva količina arogancije okupljena na jednom malenom stejdžu se rijetko vidi.
Koncert je ‘započeo’ Bucket popevši se na pozornicu i urlajući na šankere da ovaj koncert neće početi dok oni ne dobiju još pive. Da, sve je to trebalo biti simpatično i spontano, ali ispalo je krajnje antipatično.
Isto tako je djelovalo i njihovo ulizavanje publici prije pjesme “Don’t Let The Bastards” pljuvajući protiv istočnih nam susjeda gdje su, ne biste vjerovali, svirali dan nakon. The Toastersi imaju gomilu izdanja, sa svakog su gotovo odsvirali ponešto. Taj koncert bi bio puno simpatičniji da smo samo imali plesaonicu s DJ-em koji bi puštao dobar ska.
Od koncerta nikada ne očekujem apsolutnu točnost sviranja niti savršeno napunjen prostor. Nije li najbitnija stvar da se bend lijepo slaže s publikom, da je prihvati jednako toplo koliko i publika prihvaća njih te da se prezentira na najbolji mogući način? Ako to rade mali bendovi, ne bi li veći bendovi na takvome čemu trebali ustrajati još više?
Uglavnom, koliko god su The Toastersi odsvirali odlično, sam koncert nije bio ništa više nego ‘u redu’. Ništa spektakularno, ništa što bi ostalo predugo u sjećanju. No, možda je takav stav bio upravo radi toga gdje sviraju. Naime, na svojoj stranici (www.thetoasters.org) su javno izrazili mišljenje o našim područjima. Došavši na ova eastern european područja su zacijelo sami sebi porasli u vlastitim glavama. Nažalost, u mojoj su jako pali.
Slike: D.P.
