The Sonics u Šiški: Pravi rock’n’roll izlazak za subotnju večer

    289

    Kada su početkom godine The Sonics bili u Vintage Industrial Baru, iz svojih principa nisam otišao na taj koncert, ali sam imao neki špurijus da neću morati (pre)dugo čekati novu priliku da ih vidim live. Stoga, kada sam vidio datum u Kino Šiški, znao sam odmah gdje ću biti te subote u listopadu.

    Nikad ih nisam pretjerano slušao, ali sam uvelike slušao sve bendove na koje su utjecali. Revival garažnog rocka u ‘nultima’ često je bio baziran na zvuku The Sonicsa i svih srodnih bendova tog vremena, a utjecali na mnoge naše, ponajprije na Erotic Biljan and His Heretics, koji i dalje uspješno haraju svojim nešto čvršćim zvukom u odnosu na The Sonics.

    The Sonics (Kino Šiška), foto: SIniša Miklaužić

    Sad, postavlja se još jedno logično pitanje: Koliko to sve ima smisla kada je jedini originalni član Rob Lind (saksofon, usna harmonika, vokali i glavni podizač atmosfere)? Donedavno je to imalo malo više smisla, posebno u studijskom dijelu, ali godine očito čine svoje, pa je dobar dio njih otišao u zasluženu penziju. Sudeći po energiji koju ima taj djedica, siguran sam da se neće dati još neko vrijeme.

    Muziku podržava

    S druge strane, prije par godina su izdali i novi album “This is the Sonics” koji je poprilično dobar i pokazuje da u pedesetak godina karijere nisu izgubili na britkosti. Na taj način dokazuju da ovo nije čisto mlaćenje prazne slame ranim hitovima, jer i danas imaju što ponuditi. Dobra stvar je da su drugi članovi zamijenjeni s podjednako žestokim ljudima, neki su iz kasnijih faza The Sonicsa, a neki su potpuno novi iz ‘milenijske reinkarnacije’.

    The Glücks (Kino Šiška), foto: SIniša Miklaužić

    U posljednje mi se vrijeme nekoliko puta dogodilo da predgrupa nema nikakve veze s glavnim izvođačem večeri. Jučer to nije bio slučaj, jer je teško naći bolji bend od The Glücks za otvaranje njihovog koncerta. Jasno je da su nastali po uzoru na The Sonics, a kako su duo, tako bi usporedbe mogli proširiti i na ovaj revivalski dio s bendovima poput The White Stripes, The Black Keys…

    Tina je na bubnjevima i maše rukama kao hobotnica udarajući frenetične ritmove, dok je Alek gitarist i leti po stageu. Oboje pjevaju, izgaraju na stageu, pa ih je publika i zasluženo pošteno nagradila. Svoj set su pošteno odradili, puni školski sat, a tu su pokazali da duo, barem što se tiče garažnog rocka, i dalje funkcionira jako dobro.

    Moram priznati da me iznenadilo kašnjenje od čak 25 minuta u odnosu na najavljenu satnicu, što se tiče samog koncerta The Sonicsa. Ali jednom kada su krenuli, svi smo to brzo zaboravili i gotovo ispunjena Kino Šiška je pružila nezaboravan doživljaj The Sonicsima, baš kako su i oni nama.

    The Sonics (Kino Šiška), foto: SIniša Miklaužić

    Da su bili najopakiji bend svojeg vremena, pokazali su odmah u startu, a taj ritam su držali do samog kraja. Jasno je bilo da je najmlađi član nositelj današnje svirke The Sonicsa, a gledajući Evana Fostera (iz The Boss Martiansa) jasno je da su s njim dobili toliko potreban dinamit koji diže atmosferu. On svira i pozira kao da ima najveća muda na svijetu, što s glazbom The Sonicsa čini idealan miks. Druga bitna karika jest svakako bubnjar Dusty Watson koji sumanuto drži ritam ekipi ispred sebe.

    Kod preostale trojke se malo osjete godine, basist kao da uvijek igra na sigurno, klavijaturist ima mrklu facu cijelo vrijeme, ali se ipak uspio dva put nasmijati, dok već spomenuti Lind vješto izbjegava povremenu zadihanost tijekom svoje izvedbe. Generalno, ponaša se kao da ima barem 20 godina manje, a opet uspijeva sve odraditi točno onako kako treba za frontmena jedne kultne grupe.

    The Sonics (Kino Šiška), foto: SIniša Miklaužić

    Mogao bih sad nabrajati pjesme koje su svirali u nedogled, jer ono što sviraju rijetko prelazi tri minute, pa se tako zaredala hrpa stvari. “This is the Sonics” je pokazao da bez problema može stati u rang s ranijim albumima, pa smo tako dobili lijepi pregled karijere u rock’n’roll vrtuljku koji je gazio sve pred sobom.

    Zanimljiva stvar jest svakako upotreba klavijatura i saksofona u garažnom rocku. Sve pjesme dobivaju na dodatnoj melodičnosti, pa je čagica u publici trajala tijekom cijelog nastupa. Oduševljeni Lind je nekoliko puta naglasio da ovakav prijem nisu imali niti par dana ranije u Londonu, a s obzirom na stvarno odličnu atmosferu u Šiški, možda to i nije bila samo ulizivačka floskula.

    Regularni dio su, naravno, završili s “Psycho”, a za bis su imali spremne dvije stvari, “I Don’t Need No Doctor” (simpatično je bilo vidjeti zadihanog Linda kako se kao backvokal dere refren) i “Strychnine”, ali smo kao bonus za najbolju publiku dobili i pjesmu s kojom je počela cijela priča o The Sonicsima, prvi singl “The Witch” kojeg su napravili kao još golobradi tinejdžeri.

    The Sonics (Kino Šiška), foto: SIniša Miklaužić

    Ovo jest rock povijest, a to je i dokazala publika koja nije bila sastavljena isključivo od starijih generacija, kako sam očekivao, već bi se čak usudio reći da je većina bila mlađa. To pokazuje da dobra glazba nema vremenski rok trajanja.

    Što se mene tiče, bio sam praktički u prvom redu, cupkao, pjevao, plesao, urlikao ‘hej’ kad je to trebalo… Bio je to pravi rock’n’roll izlazak za subotnju večer.

    Muziku podržava