Prije šest i pol godina prvi put sam (konačno) gledao The Libertinese u jednom vrlo kaotičnom i neuobičajenom formatu gdje se Pete Doherty trudio uništiti sve što je mogao, dok je svirao i pjevao što je manje moguće. Na kraju sam zaključio da je to sve rock’n’roll, što je u konačnici i bio.
Kad sam vidio najavu da ponovno dolaze u Beč i to na turneji kojom obilježavaju 20 godina izvrsnog „Up the Bracket“, bilo je jasno da ću (opet) biti tamo. Kombinacije su bile razne, ali zadnjih tjedana smo finalizirali ekipu u autu i sve je bilo spremno za još jedan (nezaboravni) koncert ove engleske četvorke.
Naravno da je uzbuđenje raslo kako se datum približavao, a razlog tome su raznorazne snimke koje sam u međuvremenu pogledao s njihovih ovogodišnjih ljetnih koncerata. Konačno (mislim da slobodno mogu reći konačno!), čini se da se Pete ‘očistio’, barem tako izgleda na prvu. Istina, dobio je nekoliko desetaka kilograma, ali konačno može održati suvisli koncert u kojem prisustvuje duhom i tijelom. S obziom da sam vidio koncert kada to nije mogao, jasno je bilo da će ovo iskustvo biti nešto sasvim drugačije. Nadao sam se magiji, a dobio sam… Možda i više od magije. Ali, ‘ajmo sve od početka…
Početkom ‘nultih’ britanski mediji (prvenstveno) tražili su nove zvijezde koje će uspjeti ‘prodati’ kao ‘nove spasitelje rocka’. Pokušavali su s nizom otočkih bendova, pa nije uspjevalo, ali ‘preko bare’ se složila jedna scena koja je oživjela rock. Kako su Ameri imali svoje nove kul bendove, tako su se počeli pojavljivati i u Australiji (poput već zaboravljenih The Vines), Skandinaviji (poput The Hives), ali sam Otok je kaskao, sve dok The Libsi nisu došli. Oni su bili ideal za britanske (trač) novine jer su zvučali odlično, a oko njih su se nizale afere jedna za drugom.
Tako su već u startu bila ogromna očekivanja od njihovog debi albuma koji je konačno izašao u ranu jesen 2002. U to vrijeme bio sam student i jednostavno se hranio takvom vrstom muzike, pa sam jedva čekao sakupiti dovoljno kuna da kupim i ovaj CD. Kritika u Jutarnjem je ukazivala na to da album i nije najbolji, dok su ga britanski mediji proglasili revolucionarnim, s najčešće najvišim ocjenama. To je jedan od rijetkih albuma koje tada nisam poslušao prije kupnje, već jednostavno vjerovao hypeu, te nisam nimalo pogriješio…
Ljubav je postala instantna.
To je jedan od albuma na kojemu sam sa svakim novim slušanjem imao drugačiju najbolju stvar na albumu. Vjerojatno su se izvrtile sve pjesme u toj kategoriji, što samo dokazuje koliko put sam ga vrtio u nedogled, pa je zaključak već tada bio da je „Up the Bracket“ za britanski indie rock nultih ono što je „Is This It“ The Strokesa bio za istu scenu na globalnoj razini. Danas, s dvadeset godina odmaka, i dalje držim da je to tako i uopće ne želim raspravljati o tome. Dokazi su jasni i jednoznačni!
Nakon „Up the Bracketa“, počeli su sve veći i veći problemi unutar benda (što se poklapa i s njihovom sve većom popularnošću), pa je kaos kulminirao tijekom snimanja njihovog drugog albuma kojeg nisu svi snimali istovremeno jer je Pete tada već poprilično zaglibio. Kratko vrijeme nakon drugog odličnog „The Libertines“ albuma, pokušali su svirati bez njega, ali brzo zaključili da to nije to, da im Pete jednostavno nedostaje, koliko god on sjeban bio.
Vremena su prolazila, Pete je prolazio uspone i padove, ali pomalo se ponovno spajao sa svojim ‘sijamskim blizancem’ Carlom. Prvo su svirali povremeno, a onda okupili i The Libertinese jer je Peteu neophodno trebalo para. Iz tih svirki malo pomalo došla je i ideja o novom, trećem albumu „Anthems for Doomed Youth“ koji je došao 2015., a na toj turneji sam ih i ulovio prvi put uživo, početkom 2016. godine.
Vratimo se u današnje vrijeme, odnosno jučerašnji dan. Bile su dvije predgrupe, odnosno tri, ali iskreno, volio bih da ih nije bilo jer ne znam tko mi je bio gori. Prvi Dead Freights su klasični britanski indie rock bend koji se ne ističe po ničemu. Istina, tu i tamo su uboli, ali od pola sata, možda 5 minuta je bilo nešto na što sam dignuo obrvu i okrenuo svoje uši da bolje čujem. Ostalo je bilo naporno, prenaporno za mene.
Tad sam mislio da druga predgrupa može biti jedino bolja i zanimljivija jer su drugi po redu. Koja kriva pretpostavka! The Ramona Flowers su bend koji želim zaobilaziti u još širem luku jer zvuče kao Bastille za najsiromašnije, a najiritantniji je bio sam vokal koji je izgledao kao da smo došli tu samo zbog njega i da se cijelo vrijeme zabavljamo uz njega. Istina, rijetki su se i zabavili, ali većina je zijevala i jedva čekala da se ova muka čim prije završi.
Treća predgrupa je zapravo bilo svojevrsno iznenađenje jer nije bilo najavljeno i iskreno nisam uspio popratiti niti ime lika koji nas je došao zabaviti na akustičnoj, dok su se obavljale završne pripreme za zvijezde večeri. Iskreno, on je čak bio i solidan, ali staviti nekoga akustičnoga u tako veliki prostor koji je bio dupkom pun, bilo je vrlo hrabro. Hrabro, ali loše za samoga lika jer ga nisam skoro ništa čuo, iako sam bio udaljen od njega svega pet metara zračne udaljenosti.
Dok su te predgrupe izlazile na stage u minutu točno (ipak smo bili kod pedantnih Austrijanaca u gostima), The Libertinesi su se malo duže zadržali u garderobi, pa je njihov izlazak kasnio desetak minuta. To vrijeme sam iskoristio da vidim setlistu s prijašnjih koncerata i imao sam što vidjeti. „Up the Bracket“ je na početku i svira se točno po redu, tad završava koncert i krene bis od deset pjesama. Kako mi je to namamilo smiješak na lice…
Znači, krenuli su s „Vertigo“, pa do nje je bila meni trenutno najdraža stvar s album „Death on the Stairs“, zatim „Horrorshow“, „Time for Heroes“… A mislim, nema smisla da vam ponavljam redoslijed jer svatko tko ih je nekada volio, zna taj album na pamet.
Ono što se u startu vidjelo je Pete. Potvrdile su se moje nade da će ostati ‘čist’, odnosno u formi koju sam gledao na tim snimkama s ljetnih koncerata. Očito je opijate zamijenio hranom, ali neka tako samo i bude jer mi ga je draže vidjeti ovakvog, nasmijanog, spremnog u svakom trenutku na neki štos, nego onoliko kaotičnog kao što je bio prije šest godina.
Zanimljivo je bilo vidjeti da u publici nisu bili samo moji godišnjaci, već da je bilo i hrpa klinaca koji su vjerojatno preko roditelja došli do The Libertinesa (barem si ja to tako zamišljam hehe). Kako smo bili smješteni centralno, blizu stagea, tako smo svako malo bili upleteni u kovitlac mosh pita, pa sam se osjećao mlađim tih 20 godina, kao da ih gledam tada, a ne sad. Taj filing je jednostavno neprocjenjiv.
Nakon odličnog predstavljanja „Up the Bracketa“ u kojem je jedino uvodna pjesma imala grozni sound, dok je na ostatku sve bilo perfektno, ekipa se stvarno pozdravila s publikom i otišla u backstage na određeno vrijeme. To određeno vrijeme je bilo i duže od očekivanoga, ali svi smo znali da će se vratiti, da to nije situacija kakva je bila na prošlom bečkom koncertu.
Nakon povratka, krenuli su s britkom „Mayday“, pa „Gunga Din“, dok je „You’re My Waterloo“ bio toliko emotivan i raspjevan da je publika bila maksimalno razgaljena. Uz još nekoliko stvari, došli smo i do velikog finala. „Music When the Lights Go Out“ imala je simpatični kraj gdje je Pete tijekom pjevanja pitao publiku da li se na njemačkom kaže die ili das music i tako završio zadnji stih pjesme, dok „What Became of the Likely Lads“ jednostavno je himna benda.
Ako kojim pjesmama The Libsi trebaju završiti svoj koncert, to su „Can’t Stand Me Now“ i „Don’t Look Back Into the Sun“, dva najveća hita benda. Simpatično je bilo vidjeti Peta kako usnom harmonikom ukrašava prvo spomenutu, dok je drugospomenuta napravila najveći mosh pit jučerašnjeg dana koji me jednostavno progutao, baš isto kao i onaj Idlesov na „Danny Nedelko“ iz Bilbaa pred tri godine.
Suma sumarum? Pa iskreno, teško mi biti objektivan ovdje. Kao što se vidi iz uvoda teksta, The Libertinese jako volim, pa mi je tih sat i pol s njima bio jedan od najboljih izlazaka ove godine. Svirali su sve što su trebali, bili su odlični, sasvim drugačiji nego prošli put, poderao sam glasnice, a bome se naplesao i naguravao kao malo dijete. Lijepo je vidjeti da je Pete konačno došao k sebi, da može izgurati koncert nasmijan i bez (prema mojem mišljenju) opijata. Jednostavno, bilo je fenomenalno, kako meni, tako i svima oko mene.
Možda je za ovakav koncert malo prekasno, možda su u karijeri mogli (ali i trebali) postići nešto više, ali nisu željeli biti kao drugi, pa kada nije išlo, radije su uzeli dužu pauzu, nego forsirali u nedogled. I to treba respektirati, posebno sada kad su pronašli svoju drugu mladost i krenuli s možda i nikad većim guštom svirati dalje, tamo gdje su stali.
Moram se ispričati ostatku benda jer sam do sad samo Peta (zasluženo zbog svih njegovih ‘patnji’) isticao, ali Carl ovdje nije trebao jednim okom gledati na njega, pa je bio i slobodniji u svojim dionicama, dok je ritam sekcija jedna od najboljih od svih tih britanskih indie bendova. Gary je jedan od najboljih bubnjara svoje generacije, dok je John svoj bas usavršio u milimetar, pa njegov vizualni dojam ultimativne kurcobolje dok ga svira daje dodatni šarm cijeloj ovoj priči.
Ako sam pred šest godina svjedočio najkaotičnijem koncertu u životu, tako danas odgovorno tvrdim da od jučerašnjeg koncerta nisam mogao dobiti više. Sve mi je bilo perfektno, savršeno, osim predgrupa, ali tko će se njih još sjetiti kada su The Libertinesi napravili ovakvu noć za pamćenje. Ako ne prije, vidimo se opet za dvije godine kad će biti 20 godina od albuma „The Libertines”.
