Izvještaj s festivala Syd For Solen, Piše: Tonči Buterin
Dva tjedna prije kultnog Roskildea, Danci su prošloga vikenda u zelenom srcu Kopenhagena dobili prvo izdanje rock festivala „Syd for Solen“ s nastupima Liama Gallaghera, bendova poput The National, Slowdive, Foals, Wet Leg, Sharon Van Etten, Jungle i još dvadesetak drugih izvođača…
Kad na putu u Skandinaviju u više zračnih luka po Europi spazite na desetke putnika u crveno-bijelim kvadratićima, čak i slijepi putnici tada znaju – negdje nogomet igra Hrvatska. Tako je bilo i prošli tjedan na mom putu u Kopenhagen – na prvo izdanje rock festivala „Syd For Solen“ iliti u prijevodu s danskoga „Južno od sunca“. Početak Festivala gotovo se savršeno poklopio s nogometnom utakmicom Danska – Hrvatska u Ligi nacija, ali je naše glazbeno putovanje bilo dodatno garnirano i koncertom Zaprešić Boysa koji su odlučili zagrijati hrvatske navijače 3-4 sata prije utakmice. Bilo bi baš blesavo propustiti jedinstvenu priliku poslušati hrvatske navijačke pjesme u srcu Kopenhagena, pa je naše putovanje Danskom počelo – u dupkom punom „Old Irish Pubu“ (a gdje drugdje!), samo stotinjak metara od kopenhaškoga glavnog kolodvora.
Već je i na pločniku te široke avenije ispred kafića bilo jasno da to nije običan sunčani petak u životu danske metropole. Hrvatske trobojnice na prozorima puba, pivske krigle u rukama, veseli komentari, vika i pjevanje na nepoznatom jeziku, dale su domaćinima do znanja da na stadionu neće biti sami. Atmosfera je posvuda bila nogometna – jer su, naime, i Danci po gradu masovno šetali u nacionalnim dresovima. A oni koji su čak znatiželjno provirili i u pub, imali su što vidjeti: s pozornice u samom dnu puba dopirale su glasne energične pjesme petorice frajera, koje je uglas pratila masa od 500-600 navijača. Unatoč buci i masi, riječi su se jasno razaznavale – Zaprešić Boysi vjerne su fanove nagradili svim svojim himničnim poemama po kojima su poznati Hrvatima diljem svijeta. Naravno, oduševljenje je doseglo vrhunac pjesmama „Srce vatreno“, „Samo je jedno“, „Neopisivo“ i „Igraj moja Hrvatska“, no našlo se tu i novih pjesama poput „Jedna domovina“, „Moja“ i „Jedina“. Danci, naravno, nisu razumjeli riječi, no itekako su osjetili emociju i sreću raspjevane mase kojoj ni skupo pivo od 48 kuna nije moglo pokvariti zabavu.
U jednom trenutku kad su navijači ispred puba počeli paliti „bengalke“, pisac ovih redaka malo se zacrvenio od srama pred danskim kolegama, no to nije dugo trajalo. Već iduće sekunde okupljeni Danci počeli su fotkati i snimati cijelu tu crvenu erupciju pred pubom, a neki su nam ozbiljno rekli i sljedeće: „Konačno da netko donese malo energije u naš grad“!
Naravno, kad je te večeri Hrvatska pobijedila Dansku, mnogima je bilo jasno da je i nogometna energija toga dana bila na strani crveno-bijelih kvadratića. Iako nisu skrivali tugu zbog poraza, na stotine Danaca čestitalo nam je poslije utakmice po gradu, dižući palac u zrak, i priznajući da smo bili bolji. Treba li reći – svima je na usnama bilo ime Luke Modrića. Danci ga bez pretjerivanja doživljavaju kao neko nadnaravno vikinško božanstvo, ljubomorni što njihova „repka“ nema takve genijalce.
Ohrabren uspješnom prvom večeri i nahranjen optimizmom pobjede, ali i pokojom pivom, lakše sam se nosio s činjenicom da je 10-ak kilometara dalje, upravo završavao prvi festivalski dan „Syd for Solena“. Na pozornici je te večeri, upravo u trenucima kad su Modrić i društvo domaćinima zabijali gol, nastupio zločesti brat Liam Gallagher iz posvađanih Oasisa kojeg, nažalost, nisam uspio poslušati uživo. Njegov sam nastup preskočio zbog Vatrenih, jednako kao i svirku britanskih bendova Foals i Goa Express. Kolege danski novinari koji su popratili Gallaghera kažu da je bio dobro raspoložen i uspio je zapaliti mase većinom hitova Oasisa. Na Youtubeu se par dana kasnije pojavila i Liamova snimka kako za vrijeme bisa „na eks“ ispija kriglu Guinessa. Ljudi ožedne od toplog proljeća u Skandinaviji…
Dan poslije na vlastitom je primjeru to osjetio i potpisani autor. Bio je to pravi ljetni dan, subotnja idila u gradskom parku Sondermarken punom bujnog zelenila. Promo agencija smash!bang!pow! za svoj je Festival odabrala središnji dio parka, koji je od centra Kopenhagena udaljen 4-5 kilometara, odnosno 10-ak minuta vožnje biciklom. Rječnikom pješaka, govorimo o sat vremena lagane i ugodne šetnje glavnom ulicom Vesterbrogade koja presijeca popularan kvart Vesterbro pun galerija, restorančića i barova. S obzirom na to da se u neposrednoj blizini Sondermarkena nalazi i Zoološki vrt, a malo dalje smješteni su groblje i krematorij, moglo bi se reći da je Festival održan – u kopenhaškom Maksimiru.
Kod samog dolaska našao sam prvu primjedbu organizatorima. Nigdje, naime, ni slovca ni znaka o Festivalu. Oboružan strpljenjem i kartama na mobitelu, lutao sam oko parka kao mačak oko kaše, ne znajući gdje točno da krenem, i jesam li uopće na pravome mjestu. Tek kad je iz daljine počela dopirati potmula buka rifova i bubnjeva, promijenio sam prvotni smjer kretanja i nakon desetak minuta napokon stigao pred ulaz. Festivalska lokacija “Syd for Solena” sa svih je strana bila okružena 2-2,5 metra visokom ogradom, a unutra se moglo samo kroz dva službena ulaza.
Festivalska praksa očito je posvuda slična: na ulazu šatori s nekoliko redova, u svakom redu po 2-3 zaštitara koji temeljito provjeravaju vaše karte, torbe i ruksake. Sam je prostor nevelik, osjetno manji od našeg InMusica, jer je i Festival osjetno manji, što se dobro vidjelo na svakom koraku. “Syd for Solen” nudio je posjetiteljima jedan divovski pivski šank, zatim jedan manji šank posvećen samo ljubiteljima “craft” pivi te jednako velik vinski bar. Što se hrane tiče, organizatori su se povezali s desetak lokalnih restorančića koji su u mobilnim kućicama i šatorima poredanim na južnoj strani nudili raznovrsnu brzu hranu. Bilo je tu hamburgera, pizza, hot-dogova, sendviča, prženih krumpirića i krafni, ali i indijske hrane, falafela, tacosa… Svega pomalo. Iako hrana okusom nije previše začinjena, cijene su sve to itekako nadoknadile. Posebno što se tiče onog dijela s paprom. “Dva Carlsberga od 0,4 l, molim, i jednu porciju krumpirića”. Cijena? Prava sitnica: 140 kruna, odnosno oko 150 kuna.
S obzirom da je dan bio pravi ljetni, sa žarkim suncem visoko na obzoru i s poticajnim rock’n’roll okruženjem koje naprosto zove na hladno piće, nije teško izračunati koliko košta pet odlazaka na šank. U tom smislu, naš InMusic, ali i drugi festivali – gotovo su besplatni kad se usporede sa stranim festivalima. Zato i ne čudi da stranci k nama dolaze masovno, a mi k njima više sporadično.
Da ne bi sve ostalo samo na alkoholu, organizatori su na dvije mikrolokacije ponudili i besplatno točenje hladne pitke vode. Ti su punktovi i u dobrostojećoj Danskoj bili uvijek okruženi ljudima koji su tražili jeftino osvježenje.
Prema mojoj slobodnoj procjeni, Festival je toga glavnog dana, u subotu, okupio 6000-7000, maksimalno 8000 ljudi. Svima nama na raspolaganju je bilo 6 pokretnih zahoda s po 6 unisex WC-a u svakome, ukupno njih 36. I svi su bili mirišljavi, a na izlasku ste mogli oprati ruke vodom – i tekućim sapunom!?! OK, u jednom je trenutku sapuna predvečer ponestalo, no zalihe su brzo nadoknađene. Nešto što na našim festivalima nikad ne vidimo, zar ne? A mogli bismo jer sve je tada lakše. I čišće.
I glazbeni dio tog subotnjeg popodneva/večeri bio je – čista uživancija. Voljeli ili ne Sharon Van Etten, Cassandru Jenkins, Slowdive, Wet Leg i The National, mora se priznati da su u toj jedinstvenoj kombinaciji svi zajedno djelovali kao prava cjelina. Energičnu i mračnu Sharon koja novom frizurom podsjeća na frontmena Placeba a pratećim bendom “vuče” na eksploziju oveće bombe, na manjoj je pozornici zamijenila njena sušta suprotnost – plaha, tiha i šaputava Cassandra Jenkins, praćena tek bubnjarem. Događanja na dvije festivalske pozornice nije bilo teško pratiti, udaljene su međusobno niti 250-300 metara. Tako da smo se oko 19h svi preselili pred pozornicu imena “Pod krunom” gdje smo u masovnom transu dočekali jedne od kraljeva “showgazea”, “dreampopa” i kako li još sve ne tepaju bendu Slowdive.
Britanci su to koji su na vrhuncu popularnosti bili početkom davnih 90-ih, a onda su nakon tri albuma netragom nestali, da bi se pred par godina vratili s novim albumom – zreliji i bolji nego prije. Nastupom su oduševili publiku, a najviše vjerojatno i ovog autora koji je dugo godina sanjao dječaki san da ih jednom posluša i pogleda uživo. Snovi se ponekad ipak ostvaruju… Sanjarenje sa Slowdiveom prošlo je i kroz njihove nove i kroz stare pjesme. Glavni vokal Rachel Goswell nije se nešto puno kretala, no zato su se bogati zvukovi gitara koje su Neil Halstead i Christian Savill držali nevjerojatnom lakoćom širili danskom šumom. Neilov eteričan glas fantastično se nadopunjavao s instrumentima čija je melodija svaku pjesmu pretvarala u nešto što dolazi iz kultne tv-serije “Twin Peaks”. Ukratko – pravi koncertni bombon!
Na manjoj pozornici potom su nastupile dvije zabavne vesele cure iz Wet Leg, novovalnog gitarističkog benda s Isle of Wight. Bend su 2019. godine osnovale Rhian Teasdale i Hester Chambers, a na koncertima ih prate i tri momka na basu, bubnjevima i gitari. Ako još niste čuli njihov prvi singl “Chaise Longue”, onda požurite jer nudi visoko zarazan ritam i lakopamtljiv refren kojeg ćete htjeti slušati, I slušati, i slušati…. Po mogućnosti zavaljeni u istoimenu ležaljku (chaise longue). Djevojke uživo nude dobru zabavu, često se smiju i smješkaju jedna drugoj, na stageu je kemija očita, jer su im i pjesme prpošne, zaigrane baš kao i one same. Riječ je definitivno o bendu pred kojim je svjetla budućnost, što dokazuje i nevjerojatan popis gradova koje će ove godine obići na svjetskoj turneji. Bilo je zadovoljstvo poslušati ih u Kopenhagenu, a nekako vjerujem da ćemo ih uskoro vidjeti i u Lijepoj našoj. Možda već na 16. InMusicu, zašto ne?
Kao šećer na kraju dana nastupili su nama dobro znani brooklynški melankolici The National. Dva para braće Dessner i Devendorf predvođena Mattom Berningerom na pozornicu su stupili točno u 22 sata. U idućih 90 minuta odsvirali su skoro sve svoje hitove, bio je to svojevrsni presjek karijere benda s osam albuma iza sebe, kojem su znali tepati da su suvremeni Joy Division. Matt je cijelu večer bio ćudljiv, često je nešto sebi mrmljao u prosijedu bradu, i vrlo je rijetko komunicirao s publikom. Glasnogovornik je stoga bio mlađi brat Dessner koji nije propustio spomenuti da je upravo u ovom parku u Kopenhagenu često boravio kao dijete, trčkarajući i šećući njegovim stazama. Neki su im nakon koncerta zamjerili nedostatak energije, no možda je na to ipak utjecala danska fjaka.
Iako je sunce tek zašlo oko 22 sata, nebo je bilo posve svijetlo, i tako sve do pola 12. Još se oko ponoći na sjevernom dijelu neba naziralo svjetlo, što je za nas s juga Europe zbilja prekrasan i neobičan prizor. Ukratko, glazbeni program prvog izdanja trodnevnog festivala “Južno od Sunca” bio je bogat i dovoljno raznovrstan. Organizatorima želimo sreću i ponavljanje uspjeha dogodine. Baš kao što i Vatrenima želimo da i idući put pobijede Dance. Možda već ove zime – u finalu Svjetskog prvenstva! Zašto ne sanjati?
