Koncert trija McPhee – Zerang – Holm bio je među najboljima što ih je upriličio No Jazz Festival ’05. Najava da se ista postava vraća godinu i pol kasnije, ovaj put pod službenim nazivom Joe McPhee Survival Unit III, promovirajući novi album “Don’t Postpone Joy!” koji se valjda još nije sasvim ni ohladio od tiska, sasvim je očekivano popunila polukružnu dvoranu zagrebačkog &TD-a 26. veljače.
Kako smo već pisali najavljujući koncert, Survival Unit je svojevrsni McPheejev interni brand za sastave s kojima njeguje potpuno slobodnu, ničim osim emocijama uvjetovanu improvizaciju.
Stoga je početak koncerta, sa Zerangovim palicama koje nisu udarale, već okomito strugale po kožama bubnjeva, i Longberg-Holmovim atonalnim zahvatima na cellu, bio gotovo očekivan. S druge strane, nedostupnost nove ploče trija, kao i razmjerno dugački, entropijski intro teško da je omogućavao slušatelju stvaranje bilo kakve predodžbe o tome što će nam se događati. I sam McPhee pridonio je nedefiniranosti, ostajući u drugom planu i čekajući u polutami dvorane gotovo desetak minuta, dok se prigušeni zvukovi nisu uobličili u vibrirajuću strukturu. 
Citat s džepnom trubom koji je uslijedio trajao je, međutim, veoma kratko, a njegovi tonovi uskoro ishlapili u ritmičko, zviždeće hujanje vjetra kroz pukotine u prozorima. Holmove glisando-teksture su se pritom nadovezale na Zerangovu škripu veoma prirodno, tako da se činilo kako trojica glazbenika pred publikom ocrtavaju staru kuću čijim vratima i roletama trese oluja u nailasku.
Ova fascinantna simulacija uskoro se prometnula u gotovo klasični ritmički 4/4-blues-obrazac s McPheejem na tenor-saksofonu, gdje je uskoro ostao sasvim sam i donio prvi vrhunac koncerta. Zahvaljujući silno napregnutom propuhivanju instrumenta bez ikakvog zvuka, uspijevao je – paralelno – ispod glasa pjevati melodiju kojoj je metalno tijelo saksofona služilo kao maleno pojačalo. Ovaj petominutni, tugaljivi, emocijama nevjerojatno snažno prožeti recital izmamio je ovacije i zaključio prvu cjelinu svirke.
Ako se dade kazati kako je prvi dio (da ne kažemo suita) predstavljao traganje za odgovorom gdje prestaje šum, a počinje ton, i koliko atmosfere šumovi mogu podržati – drugi veliki komad predstavljao je nastavak u tom smjeru, ali i donio nadogradnju u vidu organskog srastanja zvučne slike.
Sve je ponovo krenulo od tišine, Holmovih vađenja struna iz žica i struganja prstima po tijelu cella, na što se Zerang uključio svojim čuvenim arsenalom tanjura, činela, tacni, zvečki i šuškalica. Veoma intenzivna, zvukovno posve nepredvidljiva, ritmizirana međuigra podsjećala je, po naglim prekidima i udarima, na free-varijantu kineske opere (bez vokala); koliko je ovo interesantno zvučalo, najbolje je svjedočila gotovo crkvena tišina u dvorani, čak i kada je McPhee – nevjerojatno korpulentnim tonovima iz naizgled sićušne džepne trube – rasteretio atmosferu i kinesku operu pretvorio u pomalo disonantni vodvilj.
Zerang je potcrtavao plesnu atmosferu batićima preko kojih se lagani ritam valjao pod oštrim udarima. Konstrukcija je rasla, a potom kulminirala u možda najintrigantniji detalj koncerta, kojeg bend više nije ispuštao iz ruku: sva trojica glazbenika su na svojim instrumentima dosegli teksture i boje u kojima su zvukovno počeli nalikovati jedni drugima, tako da, zatvorenih očiju, više niste mogli znati što je disonantni cello, a što prljavo svirani tenor sax, odnosno Zerangove šuškalice i magična jaja (ako vam se ovo doima pretjeranim i nezamislivim, prava je šteta što niste pohodili ovaj koncert).
Iz rijeke zvuka što je gubio svoju instrumentalnu određenost, ali tim više dobijao na spontanitetu – kojim je bez greške ocrtavao emocije i dosezao publiku – McPhee je uskoro našao zalet za silovit ekspresionizam, kakav bi možda njegovao Peter Brötzmann da je imao nešto manje revoltiranu mladost.
Žestini sola pridonio je i Holm, u pozadini vukući iz distorzije, na koju je priključio cello, gotovo hendrixovske mikrofonije i šumove; njihovim zamiranjem otvorio se novi prostor za Zerangova zvona, što su, u paru s McPheeovim prebiranjem po klapnama saksofona bez ikakvog drugog zvuka, raspršila atmosferu polako i temeljito. Završilo je, dakle, sasvim postupno i organski – kako je i počelo.
Treće poglavlje pak, donijelo je McPheejev tenorski solo-proslov u repetitivnoj figuri što je ritmički nalikovala na kakav sinkopirani marš. Imponirala je preciznost kojom je gotovo sedamdesetogodišnji glazbenik svirao relativno kratki motiv ponovo i ponovo, sve dok se ostali nisu priključili u ovom hipnotičkom obrascu što je rastao i kuhao u silnoj dramskoj napetosti. Cijeli thriller je na kraju, bez ikakve naglosti i oštrog prijelaza, provrio u nevjerojatno intenzivni free, snage dostojne najžešćih trenutaka legendarnog Colemanovog albuma “Song X” (na pamet padaju, recimo, “Endangered Species”).
Survival Unit III rastakao je svoje emocije pred publikom u najsitnije niti, u čemu je ipak prednjačio McPhee emotivnošću i patnjom kroz tenor-saksofon, koja je bila uistinu dirljivo neposredna. Ustajanje i ovacije publike usred ovog vrtoglavog spuštanja u bezdan najbolja su ilustracija koliko je direktnog empatičkog kontakta postignuto između publike i glazbenika.
Utoliko je više imponirala jasnoća i blagost kojom je McPhee polako vratio sastav i publiku iz transa; sasvim lirska, topla melodija koja je podsjećala na dobro znanu “Pjesmu rastanka” zaključila je koncert, no – pokazalo se – utrla put za oba (bitno kraća) bisa, puna blues-natruha i gotovo ljubavničkih prizvuka.
Moć koju je demonstrirao Survival Unit u svojoj trećoj inkarnaciji uistinu je duboko fascinantna. Publici su priuštili putovanje iz samog ishodišta – potpune tišine – do glazbe i potom opet u tišinu, preko potpunog rasapa i kaosa. Upravo je postupnost i suptilnost kojom je iz (doslovno!) ničega, preko golih šumova i zvukova, pred nama nastajala glazba bila najdublji utisak koncerta.
Sva napregnutost, emotivni intezitet i strpljenje kojom se stvara i potom rastvara nepostojana, potpuno improvizirana glazba bili su vidljivi kao svjetionici na pučini. Jasnoća, snaga i duboka emotivnost kojom je McPheejev trio iznio ovaj proces kreacije, odlike su zbog kojeg će ovaj koncert dugo će pamtiti svi dovoljno s(p)retni da kupe kartu.
Treba napomenuti kako je izvrsnom dojmu pridonijelo i uređenje Polukružne dvorane Teatra &TD, s (ako se ne varam) četiri reda tribina raspoređenih u polukrug oko glazbenika koji pak, nisu imali binu, već su stajali u istoj ravni s prvim redom publike. U kombinaciji s polumrakom dvorane, stvoren je veoma prisni, intimistički raspored, što je zasigurno kumovalo sasvim neposrednoj komunikaciji energija – krajnjem razlogu svakog odlaska na free-jazz koncert.
Posrijedi je najdojmljivije gostovanje Joe McPheeja u nas do sada. Bard free-glazbe s Floride još jednom se potvrdio ne samo kao vrhunski glazbenik i godinama nepravedno zanemarena legenda, već i kao možda jedini autor koji se po senzibilitetu, razumijevanju duha improvizacije i mogućnostima ekspresije, i danas drži uz bok genijalnom Ornette Colemanu.
Ukupan događaj, pak, bez ikakve dvojbe spada u sam vrh svirki koje je jazz u Zagrebu vidio otkako se potiho vratio u grad krajem devedesetih. Bravo za ekipu iz &TD-a!
foto: m. k.
