SuperUho Festival: Einstürzende Neubauten, Sun Kil Moon, Pridjevi, Ought, VVhile…
Na prvoj večeri novog izdanja festivala SuperUho, uz zvukove Kinga Khana i Flogging Molly, moglo se i plesati, mrdati, skakati.
No na drugoj večeri festivala, barem dok su trajali nastupi headlinera Sun Kil Moon i Einstürzende Neubauten, to se bogami nije moglo. Mračni, hermetički zatvoreni i teški zvukovi dopirali su s glavne pozornice dok su lideri ta dva benda – snažne karizmatične autorske ličnosti Mark Kozelek i Blixa Bargeld – pjevali pjesme svojih bendova.
Sun Kil Moon su se na pozornicu popeli u 20:45 i tamo ostali sedamdeset i pet minuta. No Kozelek, bubnjar, gitarist i klavijaturist (bez bas gitare) su nekakvom magijom uspjeli stvoriti osjećaj da se radi o cjelovitom cjelovečernjem kazališnom nastupu na kojem je jedino nedostajao crveni zastor. 
Nekoliko elemenata doprinijelo je takvom osjećaju: izvrsna set-lista, zabavna interakcija s publikom i donekle izmijenjene i interesantne izvedbe dobrih starih stvari. Na programu je bilo svega: od starijih pjesama do nekih novih s genijalnog mu novog albuma “Universal Themes”. 
Na početku je Kozelek svirao svog crnog Gibsona, a onda ga je odložio i uhvatio se jedne palice s kojom je udarao po membrani bubnja. Nakon izvedbe “Micheline” najavio je pjesmu “Richard Ramirez Died Today of Natural Causes”. Kad je publika oduševljeno reagirala na najavljenu stvar, upitao nas je: “Kako svi u Hrvatskoj znate moje jebene pjesme?“. Izvedba “Richarda” bila je inovativna i donekle izmijenjena od one s albuma “Benji”, a Kozelek je nervozno šetao po pozornici izvikujući svoju poeziju u mikrofon. 
Naravno, kod ove stare svađalice nije ni ovaj put prošlo bez sitnih incidenata: brzo nakon početka nastupa potjerao je ‘jebene fotografe koji mu idu na živce’; komentirao je kako je u Šibeniku jako lijepo i ‘lijepe djevojke se sunčaju uz bazene, a ja sutra moram letjeti u jebenu Irsku’; dio nastupa mrzovoljno je namještao monitore ispred sebe… No sve ovo je bilo simpatično i publika je reagirala sa smijehom. To je bila nužna protuteža Kozelekovim teškim tekstovima koji kao da su isčupani iz stranica dnevnika i u kojima uvijek netko umire, ili oboljeva, ili oboljeva i umire…
Vrhunac nastupa bila je dugačka izvedba pjesme “Carissa“, a valja istaknuti još i izvedbe “The Possum” i “This Is My First Day and I’m Indian and I Work at a Gas Station“. Na kraju nastupa je izjavio da sad ide šmrkati kokain i gledati ‘onaj njemački bend’, a da sutra mora ‘letjeti u jebenu Irsku, u jebeni Kilkenny’.
Einstürzende Neubauten, ‘taj njemački bend’, kultni sastav, provokativna atrakcija i performans, svoj set su protegli kroz gotovo dva sata žive svirke. Posljednji put kad su prije nekoliko mjeseci protutnjali Europom, izvodili su novi album “Lament” u cijelosti. Ovaj put odlučili su se za klasičnu set-listu.
U Hrvatsku su se vratili nakon sedam godina i izvrsnog nastupa u zagrebačkoj Močvari. Već sam pogled na njihov instrumentarij na pozornici je bio impresivan i kao da je proizašao iz neke Giegerove fantazije. A tek kad su počeli udarati po svim tim cijevima, tubama, oprugama i ostalom i kad je u jednom trenutku slomljeno staklo počelo padati na neki mikrofon simbolizirajući, vjerujem, Blixinu razlomljenu dušu ili tako nešto, pokazali su da su još uvijek majstori u stvaranju paklenog i uznemirujućeg zvuka.
Nastup je krenuo lagano s “The Garden” i nastavljen je s “Let’s Do It a Dada” i “Dead Friends (Around The Corner)”. Blixa i basist Alexander Hacke su bili bosi, a Blixa je napravio nekoliko simpatičnih uvoda u izvedbe. Slijedile su “Unvollständigkeit”, “Halber Mensch” i “Sabrina” tijekom koje je pozornicu okupala crvena rasvjeta dok je Blixa polagano izgovarao ono hipnotičko “I wish this would be your color“. Odsvirali su i “Susej”, “Youme Meyou”, a nastup je završen s “Alles”. EN su svirali dobrih petnaestak minuta više od svojeg zakazanog vremena. Bio je to pošteno odrađen nastup na kojem su još jednom pokazali kako se glazba može pronaći u buci, kršu i lomu.
Druga večer SuperUha prošla je u znaku snažnih autorskih osobnosti (Kozelek) i uvijek šokantne zvukovne inovativnosti (Einstürzende Neubauten). Publika je prepoznala važnost ovih nastupa i tribine su bile izvrsno popunjene.
Mark Kozelek je ovom prilikom prvi put nastupio u Hrvatskoj, a kako je na kreativnom vrhuncu karijere važnost ovog nastupa je nevjerojatna i treba skinuti šešire za organizatore SuperUha. Također, slušati koliziju metala s pozornice EN, dok ti kroz kosu pirka šibenski večernji vjetar a pogled puca na morski kanal, bio je poseban doživljaj.
