Jedan od najvećih i najdužih europskih festivala i iz godine u godinu omiljena destinacija europskih backpackera i ove nam je godine donio pregršt dobrih bendova i događanja, a ono zbog čega smo se zaputili na prvi dan Sziget festivala bili su Franz Ferdinand (manje) i Therapy? (više).
Ukoliko na Sziget idete prvi puta preporučam vam da se unaprijed informirate kako javnim prijevozom doći do Óbuda, otoka na kojem se održava festival (auti na otoku su zabranjeni, a u festivalske dane jako je teško naći parking u blizini), kako ne biste pet do 12 s mapom u jednoj ruci i rječnikom u drugoj lutali po Budimpešti, jer kao što već vjerojatno znate Mađari s engleskim nisu baš na ti. 
Na prvi pogled djeluje komplicirano, no od željezničkog kolodvora Budapest Keleti (na koji pristižu vlakovi iz Hrvatske) do stanice lokalnog vlaka Filatorigát potrebno vam je tek nešto više od 30-ak minuta. Prave gužve započinju kad siđete s vlaka i zaputite se prema ulazu na festival pa je u svakom slučaju poželjno doći što ranije, pogotovo ako još imate namjeru kupovati dnevne ulaznice na licu mjesta (one tjedne rasprodaju se danima unaprijed!). 
Ne želim nikoga obeshrabriti, ali redovi na blagajnama su zaista ogromni pa vam se u najboljem slučaju može dogoditi da propustite neke od prvih bendova (svirke počinju već od 16.30), a u najgorem da ostanete bez ulaznice.
No jednom kada kupite ulaznicu, zamijenite ju za narukvicu, prođete redare na mostu (nemojte ni pokušavati unijeti bilo kakvo piće jer će vam garantirano oduzeti) i uđete na festival, zaboravit ćete na gužve, redove i višesatno truckanje u vlaku. Tih tjedan dana koliko traje festival prelijepi otok na Dunavu pretvara se u pravi mali grad u gradu. 
Osim prekrasne prirode i glazbene ponude za sve ukuse – Main Stage, Pannon World Music Stage, Wan2 Stage, Hammerworld Stage, Rockinform Stage, Müpa Jazz Stage, Bahia Stage, Roma Tent… da nabrojimo samo neke – Sziget vam nudi puno više od samog festivala. 
Uz one ‘ajmo reći manje neobične načine zabave kao što su kino, disko, karaoke, odbojka na pjesku, ekstremni sportovi i bazen, na Szigetu možete učiti mađarski, dati krv na štandu Crvenog križa, testirati se na šećer u krvi, obići muzeje, saznati sve o zaštiti okoliša, dobiti besplatan ginekološki savjet, prijaviti se za studij MBA programa, a možete se čak i vjenčati u za to posebno namijenjenom šatoru i uz prisustvo profesionalnog matičara!
Ponuda hrane i pića na otoku je izvrsna, uz štandove s različitim nacionalnim kuhinjama (mađarska, španjolska, kineska, indijska, bavarska, vegetarijanska, kosher…) u ponudi su i klasični fast food štandovi, a od 0-24 otvorena su i dva supermarketa u kojima možete naći sve od hrane i pića pa do šampona i toalet papira. I dok na većini drugih festivala kvantiteta ponude nije ni blizu ovoj na Szigetu, a cijene nerijetko i astronomske, cijene hrane i pića na Szigetu su i više nego prihvatljive, stoga zaboravite na konzerve i paštete i olakšajte si prtljagu koju nosite sa sobom, što će vam biti posebno važno ostajete li u kampu više dana.
Osim toga, otok je prepun bankomata i mjenjačnica u kojima mijenjaju i kune, na više mjesta nalaze se kompjuteri s besplatnim pristupom internetu, ukoliko vam se ne da pješačiti po otoku možete iznajmiti bicikl, a za sigurnost vaše prtljage brinu se u garderobi koja je otvorena cijeli dan i noć, dok one vrijednije stvari možete pohraniti u sefu.
20-ak bolničara, članova prve pomoći, svakodnevno patroliraju otokom (možete ih prepoznati u bijelim majicama s oznakom ‘Help’ i ‘First Aid’), a u slučaju težih ozljeda na raspolaganju su ambulanta i apoteka. Jedino što vam još nedostaje jest dobro društvo, a i toga na Szigetu ima u izobilju.
No, da vas ne gnjavim više ovim općim informacijama, krenut ću s koncertima. Gužve na ulazu spriječile su nas da od početka pogledamo Glena Matlocka i njegove The Phillistines koji su otvorili ovogodišnji festival, no ne mogu reći da mi je nešto posebno žao zbog toga. Glen Matlock, originalni basist Sex Pistolsa, poznatiji po svojoj autobiografiji “I Was A Teenage Sex Pistol” negoli po svom glazbenom doprinosu nakon tog razdoblja, danas u svojim ranim pedesetima na stageu izgleda prilično smiješno dok oživljava staru slavu svirajući “Pretty Vacant” ili “God Save The Queen“, baš kao što su i Sex Pistolsi izgledali smješno i otužno u Ljubljani 1996.
Mađarski kolege u svom su izvještaju napisali da je izgledao ‘kao engleski turist’, a upravo takav dojam ostavio je i na mene, o pratećem mu bendu u šarenim košuljama da ne govorim. No, mi smo ionako došli zbog drugih stvari, a mlađahne tinejdžerke kojima bi Glen mogao biti otac strpljivo su stajale na suncu i čekale Franz Ferdinand, vjerojatno niti ne znajući da je preplanuli gospodin na stageu nekada pisao povijest punk rocka.
S Therapy? je već bila sasvim druga priča. Bend za koji sam se zakačila još tamo 1993. kada sam kupila “Born In A Crash”, koji mi je, iako su poslije došli i famozni “Troublegum” i “Infernal Love”, i dan danas njihovo najdraže izdanje. Bend koji nikada nisam mogla smjestiti u neki određeni žanr, iako je to bilo doba grungea i distorziranih gitara, a oni otvarali primjerice za Babes In Toyland i Hole, no od Seattlea ih je dijelio čitav jedan ocean, a za metal su uvijek bili onako nekako premazni. I makar su me puno više držali tih ranih devedesetih nego danas, lagala bih kada bih rekla da nisu bili najveći razlog mog dolaska na ovogodišnji Sziget festival.
Možda termin u 18 h i nije bio najprimjereniji termin za jedne od headlinera, ali Mađari su očito malo išli na ruku svojim bendovima koji su nastupali na Main stageu, a dobili su znatno bolje termine od 19.45, no dobra strana toga je da svijeta još uvijek nije bilo previše pa smo bez problema ušetali u prve redove.
Ovo je bio jedan od onih koncerata na kojima nisam ništa očekivala, pojma nisam imala što sviraju na koncertima, a što ne, kako im izgleda set lista i što čuvaju za bis – sama činjenica da sam došla i da ih gledam uživo bila je i više nego dovoljna. Naravno da sam imala neke želje, ali mislim da sam po prvi puta nakon dugo, dugo vremena pogledala neki koncert sasvim neopterećena očekivanjima. I ispalo je više nego dobro.
Krenuli su s pjesmom “Sprung” s novog albuma “One Cure Fits All” koja osim što strašno leži Andyjevom melodičnom načinu pjevanja ima i sve izglede da postane veliki hit u rangu onih iz najranijih godina. “Sprung” za uvod bila je odlična, ali druga po redu “Turn” doslovce me oborila s nogu. Jedna od želja bila je ispunjena i već u ovom trenutku sam znala da će koncert biti odličan. A čim je Andy u najavi spomenuo ‘happy people’ znali smo da će sljedeća biti “Stories“, dok je iza nje u nešto žešćem ritmu uslijedila “Knives“.
Therapy? na stageu djeluju izuzetno simpatično i prirodno – Nick ‘Sooper’ Cooper na bubnjevima koji je u bendu od 2002., basist Michael ‘The Evil Priest’ McKeegan (tako se zvao njegov bivši death/black metal bend) te Andy ‘The Dark Lord’ Cairns, osnivač i vođa benda, gitarist, pjevač i onaj koji komunicira s publikom. Naravno, sva trojica u crnoj odjeći koja je već odavno postala njihov zaštitni znak, isto kao i Andyjeva umjetnička bradica ili pak upitnik u imenu.
A s prvim riffovima “Screamagera“, himne svih nesretnih tinejdžera koji za sebe misle da su ružni, publika je ‘poludjela’, a “I’ve got nothing to do, but hang around and get screwed up on you” nije mogao proći bez ‘crowd surfinga’ iako je on strogo zabranjen na Szigetu (ako ponovite to nakon opomene redari će vas nemilosrdno izbaciti van). Simbolično ili ne, ali Andy je upravo tu pjesmu posvetio svom velikom uzoru Joeyu Ramoneu, dok su “Die Laughing” odsvirali za nedavno preminule Arthura Leea i Syd Barreta.
“Rain Hits Concrete“, još jednu s novog albuma, opisali su kao ‘pjesmu o životu u Sjevernoj Irskoj’, a atmosferu su ponovo podigli s “Teethgrinder” i “Innocent X“. Za kraj su još odsvirali obradu Joy Division “Isolation” i prekrasnu “Diane“, njihov možda i najveći ‘radio-friendly’ hit te završili a s čim drugim nego s “Potato Junkie” i svima poznatim refrenom “James Joyce is fucking my sister“.
Onako potajno nadala sam se još i “Opal Mantri”, no moja druga želja ipak se nije ostvarila jer se bend nije vraćao na bis, a radnici na stageu već su počeli razmontiravati opremu. Ne bih sad da ispadne da grintam, ali da su komotno mogli svirati još petnaestak minuta – mogli su jer vremena je bilo. No, sa ili bez “Opal Mantre” ovo je svakako bio jedan od najjačih festivalskih koncerata koje sam gledala, i to ne samo na Szigetu.
Mađarski bend Quimby smo propustili te se vratili nešto prije pola 10 i jedva smo prepoznali Main stage koji je sada već bio krcat, što je bio znak da slijedi nastup glavnih zvijezda večeri, Franz Ferdinanda.
Ovoga puta u prugastom izdanju (Alex i Bob) i košuljama (Nick i Paul) Franzi su dočekani odobravanjem tisuća i tisuća grla, a s jednim “Hello Sziget!” i još nečim što je Alex rekao na mađarskom već su ih osvojili. Iako su na Szigetu svirali i prošle godine, opet su bili jedna od najvećih atrakcija te je očito da su trenutno jedno od najjačih svjetskih glazbenih imena koji izazivaju euforiju gdje god da se pojave.
Iako nakon sada već tri odgledana koncerta stvarno ne očekujem ništa novo od benda koji ima tek dva albuma pa su im stoga i set liste manje više uvijek slične, ako ne i iste, mogu i opet reći da vam Franz Ferdinand jednostavno ne mogu dosaditi.
Osim što sam sada već uvjerena da je svaki član benda sposoban svirati sve instrumente, nekako najviše volim kad je Nick za klavirom (primjerice na “Auf Achse“), mada moram priznati da mu i ona crvena svjetlucava gitara sasvim dobro stoji. A Alex mi se sve više i više sviđa s akustičnom gitarom, pogotovo otkad na repertoaru imaju i “Lindsey Wells“, mada su i “Jacqueline” i “Take Me Out” još uvijek nepogrešiv odabir.
Za razliku od Therapy? Frazi su se vratili na svoj bis, a svirajući zadnju stvar (smijete triput pogađati koju!) spustili su se u prolaz između stagea i publike čime su zadali mnogo muke redarima koji su krenuli trčati za njima pa je na kraju sve ispalo jako komično, a slika na velikom video zidu redara kako trče za bendom natjerala je sve u smijeh.
Za kraj bih samo htjela spomenuti još jednu od velikih prednosti Szigeta, a to je ležernost, kako od strane organizatora tako i od strane izvođača spram novinara – budući da se press centar nalazio na istom mjestu gdje i backstage, nakon koncerta uspjeli smo bez problema popričati s članovima Franz Ferdinanda, slikati se s njima i uvaliti im ploče i diskove na potpisivanje.
Ono što je skoro pa nemoguće na nekom solo koncertu, a pogotovo kada se radi o ovako velikom imenu (osim ako ne radite za HTV i ne zovete se Ante Batinović), na Szigetu je, eto, moguće. Nitko se nigdje ne žuri, svi imaju vremena i strpljivo odgovaraju na pitanja, a ako vam se baš posreći pristat će i na kratak intervju, koji bi, na nekom drugom mjestu, trebalo najaviti tjednima ranije, a ni tad nije sigurno biste li ga uopće dobili.
Franzi su bili oduševljeni kada su čuli da smo došli iz Hrvatske, iz Zagreba nose lijepe uspomene, i njima je na Szigetu bilo genijalno, no povjerili su nam da im je ipak već lagano potreban odmor, te su nakon što im u rujnu završi turneja najavili jednogodišnju pauzu od koncerata u kojoj će se posvetiti isključivo novom albumu.
A vi ukoliko ste uspjeli pročitati ovaj tekst do kraja, onda vam je jasno i gdje leži odgovor na pitanje iz naslova – uza sve gore navedeno ne treba ni dvojiti zašto je ovaj festival iz godine u godinu sve posjećeniji, a njegova reputacija među europskim festivalima na samome vrhu.
Foto: www.sziget.hu
