Rod Stewart
Baš kao što je i bilo najavljeno, točno u 19:30 u bečkoj gradskoj dvorani se 9. studenog podigao zastor i otkrio pozornicu s glazbenicima. Iz razglasa je zatreštalo: “Dame i gospodo, Sir Rod Stewart!“.
Uz glasnu melodiju “Having A Party”, šljokicama posut i svjetlucav i sav pun ritma koji mu je pokretao udove, Stewart je zapjevao i započeo koncert. Bombastično otvaranje i uvodna pjesma diktirali su ostatak večeri: bit će to jedna velika, glasna i svjetla zabava.
Stewart ništa ne glumi – on je baš onakav kakav je. Voli pompoznost (pozornica je bila dizajnirana kao šahovska ploča na kojoj je on trebao biti, valjda, kralj), voli nogomet (na pozornicu su konstantno dolijetali rekviziti omiljenog mu kluba Celtic), voli žene (većinu benda su činile izazovno obučene pripadnice ljepšeg spola), voli odjeću (tijekom nastupa se presvukao više puta od Madonne!)… Ali ispod mnogo strašnog kiča i stvari koje nemaju baš nikakve veze s glazbom ipak se nalazio glazbenik koji je snimio album “Every Picture Tells A Story” i pjevao na Jeff Beckovom albumu “Truth”, a to je potpisniku ovih redova bilo dovoljno da putuje do Beča. 
Nastavljeno je sa “Some Guys Have All The Luck”, pa je presjekao s novom “Love Is”. Njegovo glavno oružje, taj hrapavi glas, još uvijek je zavidne kvalitete i vješto meandrira po glavnoj melodiji samo da bi se u refrenu uzdigao do vrhunca. 
No austrijsku publiku ništa od toga – ni gigantska pozornica, ni velika zvijezda, ni hitovi (turneja se znakovito zove “Hitovi”) – nije dirnulo. Posjednuti su hladno odgledali cijeli nastup, pristojno aplaudirajući u pauzama. S “Tonight’s The Night” i “You Wear It Well” nas je podsjetio na one lijepe mu početke kad je snimao albume tako pune glazbe.
Sa sljedećom “Baby Jane” je pokazao ono drugo, pop-hitoidno lice iz vremena kad na albumima i nije više bilo tako mnogo glazbe. Prvi set je završio Dylanovom “Forever Young” i Waitsovom “Downtown Train”. No što god on izvodio, covere, ljigave pop pjesmičuljke ili autorske stvari, Stewart je to izvodio sa stilom i iznimnim poznavanjem glazbene materije. Naravno, nije mogao zaustaviti ni one svoje famozne pokrete – konstantno je plesao i trzao se po pozornici.
U središnjem akustičnom dijelu izvedene su “Reason To Believe”, “Ooh La La”, “The First Cut Is The Deepest”, “You’re In My Heart” i “I Don’t Want To Talk About It”. Za taj dio svi su se okupili u sredini i svirali intimno i energično kao da se radi o malom klubu a ne velikoj hladnoj dvorani. Čak je bila dopremljena i harfa na kojoj je jedna od glazbenica svirala, a Rod je prišao instrumentu, pokazao na njega i kazao: “Ovo je harfa“. Naravno, publika je bila oduševljena njegovim komentarom. Enivej, ta sposobnost da preobrazi veliku dvoranu u malen i intiman prostor sposobnost je samo onih koji vrlo dobro znaju baratati s glazbom i publikom, a Rod to definitivno je.
Vrhunac ostatka koncerta je bila izvedba blues klasika “Rollin’ And Tumblin’“. Bilo je to energično čitanje jedne stare pjesme koje je pokazalo pravu snagu ovog glazbenika i otkrilo kakvu je karijeru mogao napraviti da nije krenuo za glamurom, limuzinama i prsatim plavušama. I to je bilo to što je od koncerta vrijedilo. Uskoro je usred izvedbe “Stay With Me” počeo ispucavati nogometne lopte u publiku i završio s “Da Ya Think I’m Sexy?” za vrijeme koje su na publiku puštene stotine balona.
Pred kraj koncert je počeo nalikovati na višekatnu preslatku tortu koja samo što nije eksplodirala. Da nismo bili u zatvorenom prostoru sigurno bi dobili i vatromet. Točno dva sata nakon početka zastor se spustio. Vani na ulici smo vidjeli kako se dugačka crna limuzina izvlači od ispod dvorane i nestaje u hladnoj austrijskoj večeri.
