Najbolji britanski glazbenik za kojeg sigurno niste čuli, Steven Wilson, sinoć je u pratnji četvorice svojih virtuoznih glazbenika, u popunjenoj Dvorani E istaknutog bečkog MuseumsQuartiera, održao koncert kakav samo on može ponoviti. Neću lagati – ovo je bio koncert koji se gledao s čeljusti razjapljenom do poda. Trajalo je tri sata, nije bilo sekunde praznog hoda, svaki odsvirani ton vrijedio je zlata, zvuk je bio perfektan, glazbenici su briljirali, odnos frontmana prema publici bio je fantastičan, setlista je bila kao iz snova… Ne znam što još dodati. Gledao sam valjda stotine koncerata i bilo je tu svega i svačega. Istinskog škarta i istinskih genijalnosti. Ako bih iz nekog suludog razloga zbilja baš morao izabrati onaj najbolji kojemu sam svjedočio, vrag me odnio ako to ne bi bio ovaj Wilsonov koji se dogodio preksinoć.
Počelo je točno u 20:00h, kako je i najavljeno. Upozoravajući kratki film nazvan “Truth”, koji se nizom ponavljajućih fotografija s preklapajućim naslovima bavi problematikom istine u sadašnjem trenutku, bio je izravan uvod u Wilsonovu muzičku ekspresivnost koja ni nakon tri desetljeća predanog djelovanja ne gubi na snazi, ideji i autentičnosti. Već je prva odsvirana pjesma “Nowhere Now” s aktualnog albuma “To The Bone” predstavila bend u jakom svjetlu. Ovdje se radi o petorici profesionalaca s velikim ‘P’ koji su tako dobro uigrani i uvježbani da bih ih itekako svrstao među najbolje postave koje se trenutno na svjetskim pozornicama mogu vidjeti.
Naredna “Pariah” nastavila je s izmamljivanjem dobrodošlih emocija i premda se sjajna Ninet Tayeb pojavila tek kao oveća projekcija ispred benda (znači, glas je išao na matricu), bila je ovo iznimno impresivna izvedba koja je zakuhtala atmosferu za ono što je uslijedilo. A uslijedilo je 11 minuta progresivnog čuda zvanog “Home Invasion/Regret #9”. Klavijature Adama Holzmana i gitara Alexa Hutchinsa dovele su atmosferu do krajnjeg usijanja, a svirka je zapravo tek počela. U normalnim okolnostima ovakva izvedba bila bi vrhunac jednog prosječnog rock koncerta. No koncerti Stevena Wilsona nisu normalne okolnosti već izvanredne pa je čovjek tijekom tri sata svirke publici isporučio još nekoliko ovakvih glazbenih arhitektonskih majstorija, s velikim naglaskom na briljantnoj “Ancestral“.
Tijekom najava pojedinih pjesama Wilson se pokazao kao itekako elokventan govornik s jakim smislom za humor. Upadice i dosjetke bile su u rangu nekakvog ukroćenog Johna Cleesa i matične mu Monty Python škvadre. Bilo je tu sprdnje na račun suvremene pop muzike, osvještavanja mladih ljudi o postojanju nekakvog instrumenta zvanog gitara, smicalica na račun sirotog bubnjara Craiga Blundella, samokritičkih opaski na račun depresivnosti vlastite muzike, itd., itd. U jednom trenu čovjek je na stageu izgubio dio slušalice posebno dizajnirane za njegovo uho i tad je krenula masovna potraga. Dolaze tehničari, na stageu se stvara gužva, prevrću se stvari, svi zirkaju po svim mogućim kutcima s baterijskim lampama u rukama. “Isn’t this exciting!” zaključuje Wilson. U potragu se uključuje i bend da bi se nakon dvije-tri minute pobjedonosno uzdignuo bubnjar visoko u zraku držeći taj komad plastike (ili gume) koji život znači. Iz publike stižu ovacije, koncert se može nastaviti, a Wilson obećava da za ovaj performans neće biti dodatne naplate.
Stilske varijacije dominirale su setlistom i sveukupnost izvedbe doimala se poput kojekakvog muzičkog teatra. Pjesme su se stapale jedna u drugu, bilo je tu mnogo promjena ritmova, mnogo psihodelije, jasnih struktura s dovoljno otvorenih prostora za improvizacije. Emocije su navirale kao u napetom filmu. Najmračniji dijelovi koncerta uslijedili su s naslovima s prva dva albuma koje je Wilson objavio pod vlastitim imenom. To su pjesme “No Twilight Within…” te crnohumorni (ako uopće humorni) i bizarni dragulj “Index“. Poludisko ritam koji je uslijedio s prečesto osporavanom “Permanating” zapravo se u čitavu priču uklopio savršeno i pjesma je u koncertnoj setlisti jasnije zasjala nego na albumu. Živa verzija “Detonation” bila je impresivnija nego studijska i to je konačno bila ona prava eksplozija kakva se od te pjesme i očekuje. “Lazarus” je bio jednostavno neodoljiv i prekrasan. Smireniji tonovi magične “Song Of Unborn” utabali su staze za bolje sutra, a prethodio joj je iskren i bitan Wilsonov govor kojim se referirao na tematiku pjesme. Regularni dio koncerta završio je eksplozivnim Porcupine Tree klasikom “Sleep Together” koji je bio jedan od mnogih vrhunaca koncerta. I to nije bilo sve.
Bis je bio pravi šlag na kraju. Pjesma istoimenog projekta “Blackfield”, dva Porcupine Tree klasika, “Sentimental” i čudo zvano “The Sound Of Muzak” te za sam kraj ovog glazbeno prebogatog događaja možda i najbolja pjesma koju je Wilson ikad napisao, “The Raven That Refused To Sing“, s istoimenog albuma. Može li bolje od ovog? Ako treba povući paralelu, ovo je bio događaj vizualno manje spektakularan nego koncert primjerice Rogera Watersa (iako ni ovdje nisu nedostajale sjajne projekcije). Ali s glazbene strane, čovječe, ovo je bio univerzum za sebe kojeg jednostavno ne mogu dovoljno dobro opisati.
Setlista:
Set 1
1. Nowhere Now
2. Pariah
3. Home Invasion
4. Regret #9
5. Don’t Hate Me
6. The Same Asylum As Before
7. GetA ll You Deserve
8. Ancestral
Set 2
9. No Twilight Within The Courts Of The Sun
10. Index
11. Permanating
12. Song Of I
13. Lazarus
14. Detonation
15. Song Of Unborn
16. Vermillioncore
17. Sleep Together
-bis-
18. Blackfield
19. Sentimental
20. The Sound Of Muzak
21. The Raven That Refused To Sing
