U posljednjih par dana zaista se digla velika pompa oko gostovanja grupe Dub Syndicate u Močvari. Svi nastali problemi proizašli su iz jedne jedine stvari, a ta je naša administrativno ‘šepava’ država. Naime, nadležne ustanove i službe bez ikakvog valjanog razloga poništile su već odobrene vize nekolicini članova benda među kojima je bio lider i idejni vođa Scott Style.
Sve bi još donekle imalo nekog smisla da Dub Syndicate već nije gostovao u Hrvatskoj odnosno Zagrebu. U dva navrata bez ikakvih problema svirali su u Močvari 2001. godine te dvije godine kasnije u PAUK-u. Zahvaljujući organizatoru i pravovremenoj intervenciji vize su na posljetku ipak odobrene i koncert se održao u predviđenom terminu i na predviđenom mjestu.
Za sve koji ne znaju ili se još do sada nisu susreli, Dub Syndicate je jamajkanska dub/reggae atrakcija koja iza sebe ima preko 25 godina rada te 14 albuma i upola toliko kompilacija.
Čitav sastav kotura se oko čvrste osi koju utemeljuje Scott Style, koji je neiscrpan izvor ideja i jedan od većih talenata dub glazbe. Njegova primarna zadaća u bendu je bubanj.
Bubanj koji daje ritam, dinamičnost i energičnost svim pjesmama. Osim toga Scott često znade zaploviti u zanimljive ‘side project vode’ s raznim poznatim i nepoznatim facama glazbene struke.
Koncert je sam po sebi, obzirom na sve okolnosti koje su se dogodile, za mene dobio neku dodatnu draž. Kao svako zabranjeno voće u meni je potaklo onu neku ljudsku znatiželju. Zašto su im htjeli zabraniti dolazak? Od tog silnog htjenje naivno sam na koncert krenuo u 20 sati kao što je i zakazano, tako da sam u Močvaru stigao oko 20:30. Naravno, koncert još nije bio ni na pomolu, a ja sam se osjećao kao da nikad prije nisam prisustvovao na nekom događaju u prostoru tog kultnog okupljališta na Savskom nasipu.
Dakle, trebalo je ubiti nekih 2 sata a na pamet mi je, kao i uvijek pao Spunk i njegova vesela družina. Baš sam naletio na gažu nekog demo benda koja mi je poslužila kao predgrupa u samom tom činu zagrijavanja. Iako žanrovski potpuno suprotno bilo mi je dovoljno za cupkati nogom dok se Jamajčani ne uštimaju.
Prvo da kažem kako mi je čudno, u neku ruku i smiješno, da svi ti ‘dredovi’ koje susrećem po Zagrebu nisu uspjeli kompletno napuniti prostor Močvare. Ali opet, tim bolje. Nije bilo onog naguravanja, niti je bilo pakleno vruće kako zna biti.
Kad je bend izašao na pozornicu zapuhnuo me vjetar karakteristična mirisa koji obično prati takav jedan koncert. Uz uvodno monolog na teško razgovijetnom engleskom Scott je počeo udarati ritam koji je u masi pokrenuo ono samo reggaeu svojstveno mrdanje.
Prvi dio koncerta protekao je bez ikakvog vokala, samo bas, ritam, ritam i ritam popunjen dvostrukim klavijaturama, gitarom i bubnjem. Moram spomenuti da su na dobru atmosferu uvelike utjecala svjetla, koja su se potpuno stopila s tim ritmom i dali svemu posebnu draž. Nema se što sad previše filozofirati oko toga, bio je to klasičan reggae koncert bez previše pjevanja, samo prepoznatljiva glazba, gomila dreadlocksa, nešto malo marihuane, te česte upadice od strane svirača u smislu, ‘Ya man‘, ‘We love ya Croatia‘.
Prvi bis dogodio se pola sata nakon ponoći. Prilikom ponovnog izlaska, na pozornici im se pridružio još jedan glazbenik. Uhvatio se mikrofona i bas gitare te već ionako razdraganu publiku natjerao na ponavljanje svake riječi koju bi izustio. Nagrađen je pljeskom i ovacijama prisutnih.
Uslijedilo je još pola sata svirke, a jedina pjesma koju sam uspio ‘prepoznati’ bila je “Mafia” stari hit Lloyda Parks koju je Dub Syndicate preradio s gostujućim vokalom Bima Shermana a koja se nalazi na njihovom albumu “Strike The Balance” iz 1989. godine.
Koncert su završili pet minuta prije jedan sat ujutro i od nas su se oprostili, povikom ‘We loved you like cooked food‘ iako rečenica niti gramatički niti smisleno nema baš previše veze svi smo im zapljeskali i pustili da odu na zasluženi odmor.
Zadnje su najavili svoju današnju gažu u Münchenu i nestali u mraku back stagea.
