Kada je prije nešto više od dva mjeseca u zagrebačkom KSET-u gostovao Ken Stringfellow, njegov menadžer ostavio je organizatoru poveću količinu CD-a, a među hrpicom (više-manje) neznanih bendova našao se i onaj švedskog benda Hell On Wheels.
Ime koje je krilo u sebi sve samo ne indie pop nije mi zvučalo kao nešto što bi me već na prvi pogled zaintrigiralo. “Brada, ‘oće se meni to svidjet?“, pitala sam organizatora nekoliko dana prije koncerta. “‘Oće“, odgovorio je Brada kratko i jasno i uvjerio me da moram doći na koncert.
Loše vrijeme vjerojatno je omelo poneke u večernjem izlasku, ali kad sam već dobila garanciju da će mi se koncert svidjeti nije bilo druge nego odlučno prkositi snijegu i vjetru i dovući se do Galerije SC. A da se ponekad isplati pogledati nešto čak i kada o bendu pojma nemate, pokazalo se upravo jučer.
Hell On Wheels su pjevač/gitarist koji puno priča i smiješno pocupkuje, izgledom neupadljiv, ali totalno cool bubnjar i simpatična basistica zadužena i za back vokale (potonji dvoje su inače muž i žena).
Prije svake pjesme slijedilo je objašnjenje kako se zove i o čemu govori pa smo tako saznali da je jedna posvećena ruskom hrvaču (“Alexandr“), za jednu su rekli da je o zaljubljenosti, makar je naslov drugačije sugerirao (“Perversion“), a jedna je bila proglašena disco pjesmom (“It’s Wrong Being A Boy“) iako to zapravo nije bila.
Za razliku od pjevača koji je cijelo vrijeme bio hiperaktivan, basistica Åsa se niti milimetar nije pomakla iz svog stava i jedini rad koji je ukazivao na njenu prisutnost bio je onaj prstima po žicama basa (koristila je pretežno samo dvije). Sa glasom koji je dušu dao za sweet indie pop odlično se nadopunjavala sa ponekad frenetičnim pjevanjem frontmena Rickarda kojem je košulja nakon dvadesetak minuta već bila potpuno mokra od skakanja po stageu.
A da usporedbe s Pixies dvojcem Frank Black/Kim Deal nisu bili slučajne pokazali su i svojom lo-fi verzijom “Holiday Song“, kada je bubnjar Johan nakratko napustio svoj instrument i uzeo gitaru u ruke, ali ne bi se baš moglo reći da ju je svirao već je cijelo vrijeme tapšao dlanovima po njoj. Rekli su da možda nećemo prepoznati o kojoj se pjesmi radi ‘jer su je oni uništili’, ali bez brige, pjesma je ipak ostala na razini prepoznatljivosti (ne i da je bila nešto ekstra).
Nažalost, nisu odsvirali jednu svoju puno bolju obradu, a riječ je o pjesmi “Tuesday” Vincea Clarka koju na albumu pjeva basistica (poslije mi je rekla da tu stvar nikada još nisu svirali uživo), a isto tako šteta što nismo čuli i jednu od njihovih ponajboljih pjesama “Halos Are Holes Made Of Space”, no nju su obećali svirati drugi puta.
Ne događa se često da me bend koji uopće ne poznam ovako ugodno iznenadi, ali Hell On Wheels pružili su puno više od očekivanog i iako niti ja niti publika nismo ispunili pjevačevu želju i zaplesali, mislim da je na kraju bilo dosta onih koji dijele moje mišljenje da je koncert bio lijep, zabavan i optimalnog trajanja.
Riskiranje s nepoznatim se ovoga puta isplatilo, a sada ću si dati truda i još malo pronjuškati po švedskom indie popu, tko zna kakvi se još neotkriveni biseri tamo kriju.
