Uvijek profinjeni, Simple Mindsi jučer su nam pokazali i dokazali kako su jedan od najkvalitetnijih bendova na rock sceni, i nakon skoro 30 godina djelovanja potvrdili tezu kako neke stvari što starije to su bolje. Dragi moji, ako ste imali sreću biti jučer u dvorani Dražena Petrovića na koncertu ovih legendarnih Škota, znate o čemu pričam! Za one manje sretne, što reći osim šteta! Propustili ste super koncert super benda… (i naravno, pokušati prenijeti vam dio jučerašnje atmosfere…).
Vjerujem da je mladoj predgrupi Tyler zaista bila velika čast otvoriti koncert, no ne mogu se oduprijeti činjenici da su zvučali poput kolizije Pearl Jama i Radioheada i da su samo još jedan u nizu tipično takvih bendova kojih ima barem jedan u svakoj srednjoj školi u svijetu u svakom razredu… No, ipak, svaka čast, dobro su svirali. I zaželjeli nam laku noć na Hrvatskom.
A onda, u 20:50, na stage izlaze Jim Kerr (vokal), Charlie Burchill (gitara), Mel Gaynor (bubnjevi), Andy Gillespie (klavijature), Mark Taylor (klavijature) i Eddy Duffy (bas) – i show počinje sa dvije nove stvari s njihovog posljednjeg albuma “Black And White 050505“: Prvom i drugom – “Stay Visible” i “Home” (moj apsolutni favorit i novog albuma, a i inače!).
Iako na ovoj turneji promoviraju taj novi album, kojim su se zaista vratili u punom sjaju i koji stoji uz bok njihovim najvećim ostvarenjima, Simple Minds su odsvirali sve ono zbog čega ih volimo, gotovo sve stvari koje su neka osnova glazbene kulture uopće i time dizali na noge i pozivali na plesanje, mahanje i pljeskanje gotovo punu dvoranu.
Pjevač Jim Kerr cijelo vrijeme je komunicirao s publikom i Zagrebom, plesao onim svojim laganim prepoznatljivim elegantnim plesom i zaista kao da je svakog gledao u oči, iz njega, a i ostatka benda zračila je samo pozitivna energija i sreća, a izlazila je fenomenalna muzika, puna emocija i profesionalnosti, ali bez one hladnoće koju taj profesionalizam obično donosi, tipa da se odsvira jer se eto mora i ciao.
Redali su hit za hitom, i to one dobre stare i pokoju novu: “I Will Be There“, “All The Things She Said“, “Waterfront“, “She’s A River“, “Someone Somewhere In Summertime“, “New Gold Dream (81-82-83-84)” i tu je postignut prvi vrhunac večeri jer je pjesma živa partijana oduvijek bila, a to je i ostala! Svi ljudi su divljali, a zaista je bilo svih uzrasta, što mi je izuzetno drago, od onih preko pedeset, do njihove djece, a i mlađi su se mogli naći.
Općenito, jako kulturni ljudi u globalu, jer rijetko na kojem koncertu možeš stajati u 5-6 redu a da te nitko ni ne gurne, i da vidiš sve, i da ti se nitko ne nasere ispred tebe visine od oko 2,5 metra, onako bez pardona! Zahvalila bih se publici…
A onda njihova najpoznatija – “Don’t You (Forget About Me)” i još jedan vrhunac, slijede “Hypnotised” i “Belfast Child“, i lagano pozdravljaju i odlaze na najkraću pauzu koju sam ikad doživjela, publika ih zove lupajući nogama po podu i to super zvuči u onakvoj dvorani, pa prvi bis, još dvije stvari i opet najkraća pauza, lupanje, zov, drugi bis i konačno pjesma koju su sigurno svi priželjkivali i koja je apsolutno remek-djelo – “Alive And Kickin’“, savršenstvo savršenstava, onaj ritam zaista jednog od najboljih bubnjara na svijetu kako ga je i sam Kerr predstavio tijekom koncerta, i stihovi “You Turn Me On, You Lift Me Up…” i koncert završava u super atmosferi na najbolji mogući način, nakon dobrih sat i pol svirke.
I svi sretni i zadovoljni (dobro, meni bi srce zaista bilo na mjestu da su još odsvirali “This Is Your Land”, no ne smije se biti pohlepan…) Dali su sve od sebe i to se itekako osjetilo.
Smatram da su Simple Minds općenito premalo zastupljeni svugdje, a ikone su Otočkog new wavea i rocka uz Depeche Mode i U2, i nimalo lošiji. No, jučer se vidjelo koliko ih ljudi vole, i vjerujem da su i oni to osjetili…
Foto: t.c.
Zahvljujemo Olympusu na ustupljenoj foto opremi. Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji
