Ako su pripadnici metal subkulture i ljubitelji žešćega zvuka na išta čekali ove godine, to bi bio Satyricon. Nikada do sada jedan jači norveški black metal bend nije posjetio našu zemlju, pa je domaća publika bila zakinuta za takvu vrstu predstave; norveški black metal, prvi u žanru, se mogao samo čuti u privatnosti vlastite sobe ili na kakvoj slušaonici. Moje skromno mišljenje jest da black metal nije koncertna glazba, posebno tih proporcija kao što je jedan Wacken.
Zar to nije trebala biti antiglazba, ružna kao duše onih koji ju stvaraju?! Onda vam padne napamet da su to bile rane devedesete i da se od tada mnogo toga promijenilo. Black metal je postao unosni izvozni proizvod, a na Inferno festivalu u Oslu se svake godine prezentiraju bendovi koje će se lansirati u orbitu, definirajući što će se u tom žanru u idućih godinu dana događati.
To vas podsjeća na modne kreatore i njihove kolekcije, štoviše jer arogancije i prepotentnosti u Oslu ima skoro koliko i u Parizu na ‘Tjednu Mode’. A Satyricon je definitivno Karl Lagerfeld black metala.
Koncert u Boogaloo clubu je otpočeo s minimalnim kašnjenjem; svaka čast organizatorima na točnosti, jer ne bi bilo lijepo pustiti ljude koji nisu iz Zagreba da čekaju. Od te patologije kašnjenja su u prošlosti itekako patili svi veći koncerti u Zagrebu, no čini se da su organizatori napokon shvatili da to čekanje iritira i publiku i bendove.
Prvi su se na stage popeli Insomnium, finski melodični death metal bend, koji su dobili nezahvalnu čast da otvore večer. Prevedeno to bi značilo da je publika bila mlaka i prilično nezainteresirana jer je većina ljudi ipak došla vidjeti Satyricon. 
Insomnium je odsvirao solidan presjek svoje neduge karijere; Finska, melodični death metal. Pametnome dovoljno. Jedino što me skoro pa nasmijalo jest to što je pjevač toga benda, po završetku nastupa graknuo u mikrofon nešto kao: “Kupite naš merchandise, jeftin je, doista je jeftin!” i to ponovio jedno par puta. Taj plavokosi dečkić evidentno nije shvatio da je došao u Hrvatsku, zemlju gdje je kultura kupovanja orginal CD-a bajka.
Nakon kratke stanke, na pozornici su se pojavili Keep Of Kalessin. Recimo da sam taj bend željela vidjeti live već duže vrijeme, nakon što ih jedan od mojih kolega već duže vrijeme hvali. Nastup su započeli introm “Deluge”, nakon čega se nastavilo s pjesmom “The Wealth Of Darkness” s njihovog najnovijeg albuma. Uslijedila je “Crown Of The Kings“, te “Winged Watcher“, također s istog albuma.
S hvaljenog “Reclaim” EP-a su odsviraju stvar “Come Damnation“, no najviše mi je žao što nisu odsvirali ništa sa svojih prijašnjih albuma, ali ne bi bilo ni loše čuti “The Black Uncharted” odsviranu uživo, no bili su vremenski ograničeni.
Nastup im je bio energičan i karizmatičan, ostvarili su dobar kontakt s publikom; iako su dosta nov bend, znaju se postaviti na stageu i izmamiti od publike reakciju. Jedino što je pokvarilo njihov nastup je dosta loš sound, no to mogu zahvaliti činjenici što nisu imali vlastitu tonsku probu. No svejedno se Obsidian Claw i ostatak benda trudio da to kompenzira i pruži pravo nabrijavanje za ono što slijedi kasnije.
Napokon. Došao je čas da na stage izađe Satyricon. Svi oni koji su u mraku svoje sobe slušali njihovu glazbu, okultno meditirajući i zazivajući pogane sjeverne pretke, napokon su došli na svoje. I dobit će ono što su tražili.
Satyricon nije htio izaći na stage dok god publika nije počela glasno skandirati ‘Satyricon, Satyricon!’ jer su oni zvijezde i žele da ih se tako dočekuje. Kada se razdragana masa ljudi dovoljno iskrvila derući se ime svoga najdražeg benda, pojavili su se protagonisti predstave koja je trebala usljediti.
Prvo je na stage izašao Frost, bubnjar koji je u black metal svijetu svojevrsna insitucija, dok je ulogu glavnog gitarista preuzeo Obsidian Claw iz Keep Of Kalessina. Zadnji se pojavio Satyr, i primivši se piktoresknog mikrofona otpočeo nastup pjesmom “Walk The Path Of Sorrow” s njihovog prvijenca “Dark Medieval Times”.
Pošto se set lista nije unaprijed znala, već je bio poznat samo opus pjesama koje bi se mogle izvesti, pjesma koja je otvorila večer je doista odmah užarila publiku. Već se na samome početku vidjelo da su Satyricon profesionalci koji znaju svoj posao i da će ponuditi okupljenima nešto što će se urezati duboko u pamćenje.
Uslijedila je “Dominions Of Satyricon“, pa onda “Now, Diabolical” te “Forhekset”. Nakon toga je publiku u delirij doveo njihovo ovogodišnji šlager “K.I.N.G“. Kao uvod toj pjesmi, Satyr je doslovno natjerao publiku da izmole svojim skandiranjem početak sviranja.
Okretao se Frostu, koji je bio skriven iza povelikog seta bubnjeva, cinično se smiješeći, kao da je znao kako treba ucjeniti publiku. Jer ipak su svi ovdje došli da gledaju njih, a ne obrnuto. Dobro je što se ovo cerekanje moglo vidjeti samo iz neposredne blizine jer bi takva arogancija doista mogla uvrijediti nekog njihovog fana. Tako si Satyr može dopustiti takvo ponašanje, vitlajući stalkom za mikrofon, spuštajući ga u publiku, ličeći pomalo na nekakvog black metal mesiju.
Još nešto što me iznenadilo jest to da je cijela publika pjevala kompletne djelove pjesama; oduvijek sam mislila da je takvo nešto rezervirano za koncerte Iron Maidena, no ovime se dokazalo da je black metal apsolutno pomodan na ovim prostorima. Pored ostalih stvari, izveli su i “Fuel For Hatred“, te “Repined Bastard Nation“, a šećer su ostavili za kraj. Nakon podužeg čekanja na bis, odsvirali su obradu “Raise The Dead” od Bathorya.Odavanje počasti? Da, vlastitim korijenima.
Oprostili su se od publike samoprozvanom black metal himnom “Mother North“, koja je bila vjerojatno najiščekivanija stvar cijele večeri.
Iskreno, Satyricon je svjestan svoje veličine i popularnosti ali oni to koriste da bi napravili dobar show. U tome im je pomogao i besprijekoran zvuk, efektna scenografija i određena karma koju ima Satyr. On je odličan psiholog koji zna isprovocirati publiku. Ostatak benda je tu manje bitan; oni su bili samo kvalitetna zvučna(a i vizualna) kulisa.
Iskreno se nadam da osrednja posjećenost koncerta nije ostavila organizatora oštećenog, jer je taj bend ipak trebalo dovesti ovamo, s obzirom na to da su vani popularni koliko i ovdje.
No ima jedna zanimljiva stvar; cijeli je bend bio u istim, po mjeri rađenim, Diesel trapericama od tamnog denima. Na takvoj bi im odjeći pozavidio i neki pop pjevač, pa se vraćamo na ono što sam spomenula na samom početku; odijelo čini čovjeka, a Satyricon ima stila. Trendsetteri u glazbi, vrhunski showmeni.
Jednostavno; Satyricons owns ye all.
