Ovo je ukratko bit onoga što se sinoć održalo na drugoj večeri Liburnia Jazz Festivala. Naime Bona je nastupao pred opatijskim auditorijem, a nakon toga putuje na zatvaranje svjetskog nogometnog prvenstva.
Subota u Opatiji je prilično konfuzna, jer negdje između potrage za parkirnim mjestom i horde malodobnih, nalazi se Ljetna pozornica, a na njoj kao opening act sinoć su nastupili Magnola Triangle. Nažalost, dubrovačko-zagrebački trio nisam u cijelosti uspio vidjeti i čuti, ali ono malo i reputacija već sada etabliranog jazz festivala, nije si dopustila bilo kakav trio. Naravno duh mediterana i kvalitetan zvuk i izvedba i ovdje su garantirali dobru glazbu. 
Ali, svakako poslastica večeri bio je Richard Bona. Kamerunski je basist i izniman vokal, počeo lagano i mirno. Publika, ovaj puta skoro sasvim popunjena, u nevjerici je iščekivala nastup tog hvaljenog glazbenika. Čak se organizator malo zanio pa je dotičnog nespretno nazvao afrički Sting. Prilično čudna paralela s obzirom da je publika to s podsmjehom odbila, a i istina nije puno dalje. Kako bilo Bona je svojim nastupom krenuo i rijetki u publici koji nisu znali o čemu se radi dijelili su skepticizam koji je sam Bona ubrzo razbio. 
Nevjerojatan zabavljač publike, izniman basist, te vokal koji je raznježio i okorjele jazziste pokazao je svu raskoš svog kamerunskog podrijetla, a i ostatak benda koji je skupio po svijetu. Upravo je ta raznolikost i koloristika, okosnica Richard Bona Banda. Svaki glazbenik dao je svoj dio nasljeđa u trenutno najbolji jazz-fusion-etno bend. 
Tako je na bongo bubnjevima i perkusijama bolivijac Samuel Torres dao dašak Južne Amerike, kubanac Ernesto Simpson, komunist kako ga je predstavio Bona, onaj prepoznatljivi kubanski sound, a Aaron Heick na saxu i Etienne Stadwijk (synth), te Gregg Fine na gitari dopunili su ionako prebogatu paletu zvukova. Tako je sax gotovo neprimjetno nadopunjavao Bonu u njegovim vokalnim izvedbama.
Cijeli je nastup koncipiran jako pametno, kako ne bi dosadio laicima, a da u isto vrijeme ostane atraktivan poznavateljima. Po toj su se formuli izmjenjivale brze i tipično jazzerske stvari nakon kojih bi uslijedio jedan blagi i vokalno senzualni predah u obliku Bone na vokalu. Upravo taj vokal davao je nastupu posebnost. Bona je uspio svoj afrički glas oblikovati na taj način da dospije do svakoga.
A za svaki slučaj imao je i pokoju šalu spremnu, te koji vic, samo da ostane u kontaktu s publikom. A kontakt i suradnja je bila nevjerojatna. Bona je uspio pokazati i dokazati zašto ga svrstavaju među najveće jazz-etno-fusion glazbenike 21. stoljeća.
Drugi je dan Liburnije nastavio u dobrom tonu, ponudio je publici, koja je ovaj put opravdala veliki prostor Ljetne pozornice u Opatiji, dobar provod, odličnu glazbu, te nevjerojatan put world scenom u malom. Bona je dokazao svoj status, organizator ozbiljnost, a publika zainteresiranost.
Kako bez publike nema festivala, festivala bez iznimnih glazbenika, a ovdje smo imali sve, formula Elvisa Stanića pokazala se uspješnom. Da je kojim slučajem početak tjedna i da se program nastavi ovim slijedom, Ljetna bi pozornica ubrzo postala premala i za glazbenike i za publiku, ali to je svakako samo prednost, a nikako mana.
Treći je dan pred nama, očekivanja su svakim danom sve veća kao i zadovoljstvo viđenim prethodnog dana, a festival traje još samo danas. Treba li biti tužan što će sve ubrzo biti gotovo ili prezadovoljan viđenim, ne znam, ali siguran sam da su i opatijski hoteli u kojima je bio program izvan Ljetne pozornice profitirali. Svakako kvalitetne ponude Opatiji nedostaje, a zanimanje za jazz sadržaje dokazuje upravo to.
