Putopis: Zašto sam otišla na Eda Sheerana u Newcastle?

    1026

    Bila je to jedna obična, dosadna i poprilično hladna noć u veljači. Moj najbolji prijatelj i ja sjedili smo kod mene doma, čilali i ubijali vrijeme slušajući glazbu. E sad, ili smo bili prelijeni za tražiti nove pjesme ili je otužno zimsko ozračje izvlačilo neku posebno sentimentalnu notu iz nas, ali nekako se dogodilo to da smo “Photograph” od Eda Sheerana slušali već, brat bratu, 78. put zaredom. Koliko god mi pjesma bila draga, u jednom sam trenutku imala osjećaj da će mi glava eksplodirat čujem li je još jednom pa sam ga morala zamoliti da prebaci nešto drugo. Naizgled me čak i poslušao; ugasio ju je i pustio live verziju iste pjesme, bacivši usput komentar: “Uf, zamisli kako bi ovo bilo dobro slušati uživo.”

    To je bio sporni trenutak kad se činilo kao da se ona tri prethodna sata slušanja te iste pjesme (ali pazi, tad je ipak bila u studijskoj verziji pa se možda ni ne računa) nisu niti dogodila; naglo sam se uspravila na kauču koji me je dotad već skoro progutao koliko sam se ugnijezdila na njemu te sam ga pogledala zacakljenih očiju, osjećajući kako me potpuno nenadano preplavljuje ogroman val uzbuđenja: u glavi sam se već vidjela u masi na nekom ogromnom stadionu te zamislila kako bi doista nevjerojatno bilo slušati njegove pjesme uživo.

    Newcastle night #2 ! 📸 @zakarywalters

    A post shared by Ed Sheeran (@teddysphotos) on

    Muziku podržava

    Iako je u tom trenutku osjećaj koji sam imala bio dosta snažan, nisam ni slutila da ću par mjeseci poslije taj isti scenarij doista i izrealizirati; jedino što sam sjedila nešto dalje od zamišljenog (jebi ga, uz sve scene koje sam zamislila, nisam uspjela izmaštati i više love za bolje mjesto) i što je osjećaj bio puuno, puno bolji. Kad bolje razmislim, svi imamo one čarobne momente kad nas nešto totalno ponese, da bi se već u idućem trenu probudio naš uspavani razum s pitanjima zbog kojih se ta ideja čini kao nešto što ipak ne možemo ostvariti: kako ćeš doći do tamo, s kim ćeš ići, kako ćeš si to priuštiti, kako ćeš naći dobre letove, kako ćeš ovo, kako ćeš ono…

    Standardna priča. Ipak, malo nećkanja, premišljanja, nagovaranja, razmišljanja i jedan “buy ticket” utišao je sva ta pitanja. Zapravo, jednom kad dovedete mozak pred gotov čin, ne preostaje mu puno više od toga da isključi sve nepotrebne nedoumice i da se konačno aktivira u nečem korisnom. Kod mene je to korisno bilo pronalaženje načina da se financijski i na sve ostale načine ostvari nešto što će mi uskoro postati najdraže putovanje ikad.

    “Zašto ne?”” Rekao je moj prijatelj kad sam mu obznanila da razmišljam hoću li ići. I u tom je trenutku upravo to jedno malo “zašto ne” postalo lajt motiv tog putovanja te iznjedrilo uzbudljivu trodnevnu Manchester-Liverpool-Newcastle turu.

    Manchester i Liverpool – gradovi vrhunskog nogometa i još bolje glazbe

    Da se u grad doista možeš apsolutno zaljubiti postalo mi je jasno kad sam prvi put zakoračila ulicama Manchestera. Engleska arhitektura, kultura, način života, hrana; sa svime sam se time susrela u Londonu, ali to nije bilo ni slično ovome sad. Umjesto magneta, suvenira i touristy shopova, ovaj grad ima ponuditi nešto puno manje materijalno – jednu posebnu i magičnu vibru. O nogometnim uspjesima koje vežemo za Manchester ne treba puno niti govoriti, a što se tiče glazbenog dijela, dovoljno je spomenuti samo neke od brojnih bendova koje je u svijet katapultirala bogata i šarolika manchesterska scena: Oasis, Take That, The Smiths, Bee Gees Chemical Brothers… Hodajući ulicama ovog posebnog grada, jasno vam je i kako su se oni uspjeli dogoditi; Manchester jednostavno živi i diše glazbu. Počevši od pubova, uličnih svirača, open mic večeri i live svirki pa sve do publike koja objeručke prihvaća ponuđene sadržaje i puno zdušnije plješće, podržava i vrednuje sve to od, primjerice, naše.

    Liverpool
    Liverpool, foto: Ana Bustruc

    Na sličnu sam situaciju naišla i u Liverpoolu koji mi se isprva činio tek kao usputna stanica te se na mojoj listi našao potpuno slučajno, budući da je samo sat vremena udaljen od Manchestera u kojem sam zapravo odsjela. Ipak, izlazeći iz autobusa uvidjela sam koliko sam se prevarila; još jednom si nisam mogla pomoći dok sam ponovo zapadala u beznadni proces zaljubljivanja.

    Monogamist sam, ali mi je u slučaju ove ljubavne zavrzlame i pokušaja da odlučim koji mi se više sviđa, sjedenje na dvije stolice zapravo bila jedina izgledna i potpuno opravdana opcija (što se ne može prenijeti na baš sve, halo ej!). I Liverpool je grad brojnih poznatih glazbenika i umjetničkih duša od kojih su, naravno, najistaknutiji The Beatlesi. Popiti pivu u pubu uz vrhunsku glazbu, pojesti masni engleski doručak (i poslije se držat za trbuh od muke), baciti šetnjicu prateći suncem okupane stazice uz more (Albert Dock, uf), posjetiti Anfield (i, naravno, zakasniti jer uvijek svugdje kasniš, pa, eto, zašto onda ne bi propustio priliku da ga razgledaš i iznutra) – budimo realni, što ti doista više treba?

    Ed Sheeran – samozatajni talent s kojim bi bio takav gušt popiti pivo

    Da se konačno dotaknem onoga što me i potaknulo da se odvažim na ovu kratku, ali prezanimljivu turu – koncert Eda Sheerana u Newcastleu, 10. lipnja.

    Prvenstveno me iznenadilo to što dosta mojih prijatelja, ali i ljudi generalno, nije znalo da on nastupa potpuno sam. Ipak, istina je – u atmosferi koju stvara koristeći samo akustičnu gitaru, looper i vlastite glasnice zapravo se nimalo ne osjeća odsustvo ostatka benda, ostalih instrumentalista, kao niti back vokala.

    Ono što se, s druge strane, jako osjeti jest to da iza njegovih izvedbi i pjesama stoje sati i sati rada, što i sam često naglašava. Upravo mu je ta konstantnost u djelovanju i složila odličnu podlogu da da svoj maksimum i nauči baratati svojim talentima, što ga je ujedno i dovelo do toga da ne silazi s vrha top ljestvica, bilo da su posrijedi hitovi koje piše za sebe ili oni koje stvara drugima (njegovu smo životnu priču relativno nedavno prezentirali i kod nas). Evo zanimljivih brojčica koje samo idu u prilog tvrdnjama o njegovom i o uspjehu njegove ‘Divided’ turneje: na koncertu u Newcastleu bilo nas je 55.000, s tim da je to bio treći dan zaredom. Tri dana poslije kreće niz na londonskom Wembley stadionu gdje je u potpunosti rasprodao 4 dana. Toliko.

    Koncert je započeo raspalivši publiku s jednim od svojih najvećih hitova “Castle On The Hill“. Vedar ton nastavio je pratiti i izvedbe narednih poznatijih i onih manje poznatih (ako taj tip uopće više i ima takvih) pjesama: “Galway Girl”, “A Team”, “Thinking Out Loud”, “Happier, Dive”, “Don’t”…

    Ono što mi se najviše svidjelo jest da je, stajući nakon svake pjesme i pričajući s publikom, u potpunosti izbjegao pretenciozne i samosažaljive govore između pjesama, kao i sve one klišejizirane izljeve ljubavi koje neki pop izvođači znaju koristiti, tipa kad 55. put u pola sata ponavljaju publici: “You are my everything, I love you all so much blabla.” Shut up, you don’t.

    Newcastle night #3 ! 📸 @zakarywalters

    A post shared by Ed Sheeran (@teddysphotos) on

    Komunikacija mu je zapravo toliko jednostavna i obična (na najpozitivniji mogući način) da sam na kraju koncerta otišla s ponešto razočaravajućom mišlju da je ovo prvi koncert na kojem sam bila, a da nije bilo bisa. Tek sam se poslije sjetila da je u jednom trenutku doista otišao s bine i vratio se nakon bučnog skandiranja publike; jedino što pritom nije izveo teatralan čin opraštanja s publikom.

    “Being a musician is not the reality of where I want to be – it is what I do, but that’s not the only thing that makes me what I am.” – rekao je Ed, još jednom potvrdivši da je istinski tron rezerviran ponajviše za one koji se ne poistovjećuju sa svojim uspjesima ili samo jednim dijelom sebe, već s onim što stvarno jesu i što doista vole. Istinski tron za njih, a istinski premoćno i nezaboravno iskustvo za sve one koji se samo usude reći jedno malo “zašto ne”. 🙂

    41 Shares
    Muziku podržava