Prvi dan Primavere u Barceloni – Björk i Nick Cave pali u drugi plan

    1486

    U četvrtak je Primavera Sound i službeno počela u svojem punom izdanju. 15 stageva, preko 80 nastupa, pregršt dobre mjuze, atmosfere i s jednim velikim pitanjem, a to je ukupna količina publike, posebno kod headlinerskih nastupa. Otom, potom, doći ću i do toga.

    Za mene su festivali oduvijek jedan veliki švedski stol preko kojeg pokušavam vidjeti što je više moguće. Kad je u rasporedu preklapanje, probam vidjeti sve što se preklapa na najbolji mogući način ili se najčešće odlučim za ono što još nisam gledao. Da malo pojasnim situaciju, iz tog razloga sam propustio cijeli nastup Nick Cave and the Bad Seedsa osim prve i zadnje pjesme jer su paralelno svirali Fever Ray, Sylvan Esso i Vince Staple. Budući da ne znam bi li ikad gledao ove izvođače jer mi nisu žanrovski blizu, a Cave dolazi u Zagreb za dva tjedna, odlučio sam prošetati i napravio odličan potez. Ali, krenimo opet redom…

    Hinds, foto: Siniša Miklaužić

    Prvi bend kojeg sam ulovio su bile simpatične Španjolke iz benda Haim… Ovaj Hinds! Iskreno, ne vidim neku pretjeranu razliku među njima, osim što jedne dolaze iz Madrida, a druge iz Los Angelesa. Nasmijane, priznale su da su prošli nastup na Primaveri pošteno zasrale, pa da su sad u misiji iskupljenja. Djelovalo je zabavno, prpošno, mladenački, baš solidno za otvaranje glavnih stageva.

    Muziku podržava

    Sljedeći na popisu za obavezno gledanje bio je Ezra Furman koji je ranije ove godine objavio odličan “Transangelic Exodus“ koji bi se s lakoćom mogao naći na najvišim pozicijama godišnjih lista. Dečko na prvu izgleda poprilično smušen, ali ima jasan stav o onome o čemu pjeva, a to je sloboda bez ikakvih ograničenja za bilo koji rod. Nastup je krenuo vrlo frenetično, nije ga zasmetalo niti otkačen remen gitare, ali već do središnjice nastupa je sve malo ohladilo, pa sam krenuo dalje u điranje festivalom.

    Ezra Furman, foto: Siniša Miklaužić

    Tako sam odletio na Adidas stage gdje me dočekao kraj nastupa Yonake, vrlo energičnog benda koji je napravio solidan štimung, da bi zapravo dočekao nastup The Twilight Sada na susjednom Pitchfork stageu koji me poprilično ostavio ravnodušnim. Mnogo toga mi nije sjelo, zvuk je bio malo čudan, frontmen previše uzbuđen… Bio je to sasvim jasan znak da krenem prema Sparks i vidim što djedice mogu napraviti bez ekipe iz Franz Ferdinanda.

    Čim su izašli na binu, bilo je jasno da se radi o neuobičajenom bendu jer su svi imali roze sakoe. Sama glazba je bila slična onom što su napravili FFS, ali mi je nastup ipak bio nijansu slabiji, s nešto manje snage. Nažalost, propustio sam već legendarno dizanje Rona sa svog syntha kad počne plesati kao lutka jer se to zbilo nešto kasnije u nastupu.

    Sparks, foto: Siniša Miklaužić

    Uslijedila je dugačka šetnja do glavnih stageva da se ulovi Warpaint koje sam propustio u Zagrebu prošle sezone. Taman kad sam ušetao na ogroman prostor kod mainova, dogodio se veliki bum, pa škljic, krc, škljoc, pa sve još jednom… Jednostavno ne znam što se događa na Seatu i Mangu, ali uvijek su tamo neki problemi sa zvukom. Što se tiče samog nastupa Warpainta, njihov nastup je bio solidan, mnogo manje zaigran i mnogo više zreliji od mlađih im kolegica iz Hinds.

    Na suprotnom stageu potom su krenuli The War On Drugs. Oni su sad jedna od najviše vrućih roba, sviraju na svim najvažnijim mjestima, pa ne čudi što su dobili odličan slot i na Primaveri na main stageu. Začudilo me jedino da im je nastup trajao svega sat vremena jer je poznato kako njegove pjesme traju i traju. Posljednja dva albuma su mu odlična, pa je svirao samo njih. Gledao sam ga krajem prošle godine u Milanu i bilo je jasno da je Adam svoj zvuk doveo do perfekcije. Ništa drugačije nije bilo niti ovdje.

    The War On Drugs, foto: Siniša Miklaužić

    Usputno sam na povratku prema drugim stagevima popratio i bend Trupa Trupa. Poljaci imaju vrlo agresivan marketing pa mejlovima zatrpavaju novinare diljem svijeta za svaki svoj i najmanji uspjeh, stoga me zanimalo je li to sve samo varka ili su stvarno toliko dobri. Popratio sam dvije pjesme njihovog nastupa te zaključio da sigurno ima trenutno boljih stvari na repertoaru. Trupa Trupa su samo još jedan indie rock bend koji se poigrava s psihodelijom.

    Kako je bilo još vremena do Unknown Mortal Orchestra, bilo je vrijeme za donji krug, vidjeti kraj nastupa Kalele i Mavi Phoenix. Kalela je imala vrlo decentni nastup na Ray-Banu u kojem je fino ispremiješala r&b i soul, dok je Mavi Phoenix na Pitchforku pokazala da je jedna od boljih štemerica mlađe generacija koja je sposobna razdrmati publiku svojim izvedbama.

    Unknown Mortal Orchestra su ispali prava stvar. Već s uvodnim pjesmama, frontman je skočio u publiku i krenuo šetnju do najudaljenijeg fana u publici (nije ga bilo barem 2-3 minute natrag). Njihov psihodelični i vrlo često progresivni zvuk (posebno u ovom dijelu dok je pjevač odmaglio) odlično je legao za festival, bio je to pravi nastup koji diže raspoloženje.

    Unknown Mortal Orchestra, foto: Siniša Miklaužić

    Tad je već krenula Björk na dalekom Seatu, ali kako mi se nju baš i nije dalo previše gledati, odlučio sam skoknut do Anne Von Hausswolff i ostao opčinjen njenim nastupom. Kao da nas je odvela u neku mističnu šumu u kojoj nas napada veliki medvjed, a mi pokušavamo od njega pobjeći. S atmosferičnom i vrlo dinamičnom izvedbom, podsjetila me na Legen/Kries samo što je ovo djelovalo još bombastičnije, dok je sa sljedećom pjesmom krenula u nešto mirnije, folkičnije, ali podjednako impresivne vode. Ako bih trebao birati broj 1 nastup četvrtka, onda bi to bio ovaj. Usput, u šetnji sam vidio na kratko i Didirrija, akustičnog momka koji se po ničem ne ističe.

    Što reći o Björk? Već godinama se bavi nekim tipom glazbe koji je meni sve manje i manje razumljiv. Takav je ujedno bio i nastup. Šarenilo i niz čudnih zvukova pokazali su da ova glazba nije za svakoga. Kad sam pristupao Seat stageu, već je dobar dio publike odlazio prema drugim pozornicama, a to nikada nije dobar znak. Oni koji su ostali, očito su njeni pravi fanovi i ti su ostali do kraja bodreći svaki njezin potez. Za mene, sasvim je dovoljno jednom u životu vidjeti Björk.

    Nick Can And The Bad Seeds, foto: Siniša Miklaužić

    Nakon Björk, na suprotnom stageu je krenuo Cave. Gledao sam ga već, uskoro dolazi kod nas, posljednji albumi mi nisu nimalo sjeli zbog prevelike dominacije Warrena Ellisa u zvučnim kulisama (iako ga iznimno cijenim kao glazbenika), pa sam vidio samo prvu “Jesus Alone” i zadnju “Push the Sky Away”. Jasno je da je Nick Cave izvrstan performer i da će raznježiti svaku dušu, posebno u ovom trenutku kad je potpuno slomljen zbog događaja u privatnom životu. Prilikom tog mojeg povratka k njegovom nastupu, uočio sam mnoga hipnotizirana lica, ali i jednu važniju stvar, a to je manjak publike u tim glavnim binama. Iako se tijekom Caveovog nastupa odvijalo nekoliko odličnih koncerata, popunjena je bila samo otprilike trećina ogromnog prostora, što je veliki poraz za headlinere festivala. Slična situacija je bila i s Björk. Usporedbe radi, prošle godine na Arcade Fire, The XX i Bon Iveru, bilo je barem duplo više ljudi.

    Fever Ray je freak show. Takav je bio i The Knife. Ne treba tu puno kemijati i nešto revolucionarno pisati. Njezina glazba je spoj mnogih elektronskih žanrova, pomalo eksperimentalna, ali moćna uživo. Performans koji je imala spada među najbolje nastupe dana, čemu je svakako pomoglo i odlično osvjetljenje koje je pratilo njen nastup. Mnogo se ljudi nakrcalo da vidi trenutno jedno od top imena i nisu pogriješili, Fever Ray je definitivno nešto što se mora vidjeti čim prije.

    Tad sam se spustio ponovno do Pitchforka gdje su duo Sylvan Esso krenuli sa svojim nastupom. To je jedan vrlo plesni electropop prepun pozitivne energije. Vjerujem da nisam jedini ostao iznenađen odličnim nastupom pri kojem je višak bio jedino prevelika količina basa zbog kojeg se sve treslo. Vjerojatno je i Rambla osjetila njihov nastup.

    Vince Staples, foto: Siniša Miklaužić

    Vince Staples je reper, a ja baš i nisam neki fan rapa, kao niti elektronike, ali oduševili su me nastupi Fever Ray i Silvan Esso, pa sam i Vinceu dao šansu, umjesto da se brže vratim na Cavea. Koji je spektakl tek on napravio… Publika očito zna sve tekstove njegovih pjesama, posebno refrenske dijelove, pa je komunikacija već u startu bila na visokom nivou. Jednostavno, Vince je pojeo za večeru prvi dan festivala i u to uopće nema sumnje.

    Za kraj dana sam ostavio još malo elektronike. Chvrches su jedan od bendova koji mi studijski čak i leže, a uživo je to isto posebna priča. Simpatična Lauren caruje pozornicom i diže atmosferu, a ponovno u kombinaciji sa svjetlom, nastup djeluje kao neki ludi subotnji izlazak. Bio je to idealan završetak tuluma na glavnim stagevima.

    Chvrches, foto: Siniša Miklaužić

    Prije odlaska, bio je red vidjeti Nilsa Frahma i njegove orgulje. Kad sam vidio raspored nastupa, učinilo mi se da bi ovaj nastup mnogo bolje legao u zatvoreni prostor sa stolicama (čitaj Auditori Rockdelux), ali i ovako u kasni noćni sat je sve djelovalo mistično i zaigrano. Ljudi su mogli slušati hipnotizirajuće melodije i jednu novu viziju klasike.

    I tako, dan u kojem sam mislio da ću se dosađivati zbog previše elektronike, prošao mi je odlično s mnogim nastupima koji su me fascinirali. Tu najviše mislim na mističnu Annu koja mi je bila vrh, a potom i odličnog Vincea koji mi je pokazao da me i rap može pogoditi. Preživio još jedan dan, a danas slijede The National, Migos, Father John Misty, Mogwai, Ride

    54 Shares
    Muziku podržava