Steve Vai
Kako je to i sam tijekom koncerta u šali rekao: “Tu se nalaze samo gitarski šmokljani i profesori gitare” – neupućeni bi u to možda i povjerovali.
Ali s pravom se našalio. Gitarski virtuoz Steve Vai i nakon više od tridesetak godina karijere puni sve dvorane, oduševljava svakakvu publiku, pa tako i onu u Tvornici kulture u kojoj je održao koncert u okviru turneje na kojoj promovira aktualni album “The Story of Light“. 
S pratećim bendom koji čine Dave Weiner (ritam gitara), Philip Bynoe (bas gitara), Jeremy Colson (bubnjevi), Tony MacAlpine (klavijature) i ovoga puta Deborah Henson-Conant na električnoj harfi, što je doprinijelo jednom novom aranžmanu starih pjesama, koje su se također našle na set-listi. Na koncertu mu se kao predgrupa trebala pridružiti i Beverly McClellan, koja je na žalost, morala otkazati ostatak turneje.
Nakon uvoda, koncert je otvoren pjesmama s novog albuma, a zatim je Steve predstavio bend, pozdravio punu dvoranu i rekao da mu se sviđa grad, imali su slobodan dan i sada ga već dobro poznaju, zatim je pitao publiku da mu se pridruži i da stvore svoju ‘crkvu’, a time je počelo trosatno putovanje kroz stare hitove, ali i nekoliko novih, koji su jako dobro prihvaćeni. Set-lista kreirana je na način da su u prvom dijelu predstavljeni noviteti, gotovo svatko od benda imao je svoj solo, a tu se našao i akustični set.
Na prve taktove “Tender Surrender” publika je instiktivno počela vikati “hej“, a zatim nastavila uživati u pjesmi, da bi se uglavnom ‘aktivirala’ između pauza, jer Steve i bend jednostavno su ostavljali bez daha. U već poznatoj maniri mijenjao je gitare, što je naravno dobilo i podršku ‘outfita’. Ono što ga karakterizira je i mimika lica, koju je neprocjenjivo uživo doživjeti, jednostavno ostavlja dojam da sva proizvedena melodija priča hipnotiziranoj publici i tako cijelo vrijeme s njom komunicira na sebi svojstven način.
Prvi solo pripao je gitaristu Daveu Weineru, koji već dvanaestu godinu surađuje s Vaiom, a donio je jednu akustičniju izvedbu, što je publika jednako snažnim pljeskom podržala. Upravo taj materijal može se naći na njegovom trećem solo albumu koji je objavljen ovog kolovoza, a nosi naziv “A Collection of Short Stories: Vol. 1”. Nakon sola nastavilo se u novijem tonu s pjesmom “Weeping China“, a to je donijelo još jedno presvlačenje i promijenu gitare.
Za zamjerku je bio odnos instrumenata, dok se npr. bas gitara jasno i čvrsto čula, harfa je bila pretiha, a to se posebno osjetilo kada je bend svirao u punoj snazi, nje gotovo da i nije bilo. Do izražaja je tek došla u solo dionicama.
Kao pjesma o snovima i slobodi, opisana je nova “The Moon and I“, gdje je Steve pustio i svoj glas, ali nešto više euforije u publici donijela je “The Animal” uz nešto više funky zvuka, gdje je podizanjem ruku i publika instantno počela pljeskati i davati ritam, a podršku je ponovno dala kada je basist imao svoju solo dionicu. Nešto mirniju atmosferu dočarala je “Whispering a Prayer“, a nastavak je dala Deborah na harfi, koja je svojim sviranjem oduševila Tvornicu, što dokazuje i veliki pljesak pristigao u sredini točke. Zanimljivo je bilo vidjeti i njezino uživanje u sviranju, što se očitovalo na njezinom licu, a kompletna izvedba djelovala je kao jednostavna igra.
Na idućih nekoliko odsviranih tonova publika je uzvraćala pjevanjem, onda je uslijedilo pitanje jesu li spremni malo ‘zapaliti’ stvar, a odgovor je došao u vidu pljeskanja, koje je davalo ritam idućoj pjesmi. A ‘vatreno’ je bilo i na pozornici, jer Steve je po njoj skakao i vrtio oko sebe gitaru, što je izgledalo kao da je produženi dio njega, a osmjeh je pokazivao koliko se zabavlja. Sve ovo svakako donosi pozitivnu vibraciju na koncertu.
Idući solo nastavila je upravo Deborah, koja je nastavila očaravati, a u međuvremenu je basist uzeo kontrabas, Steve se ponovno presvukao i to je bio lijep uvod u akustični set, otvoren uz “Rescue Me“, koji je napravio dobar rez u programu. Na riječ “hvala“, publika je podivljala, a tu je krenuo i jedan zanimljiv performans, koji je donio dosta humora.
Steve se okrenuo i shvatio da mu nedostaje bubnjar, pa je zamolio publiku da ga pozove. Tako se Tvornicom gromoglasno začulo “Jeremy“, on je izašao s instalacijom na sebi, sačinjenom od nekoliko činela i bubnjeva, a ispred njih je bila i kosturska glava, koja je ‘govorila’ i zbijala šale s Vaiom, podsjećajući na lutku mrtvog terorista Ahmeda. Tu se i sam bubnjar prisjetio kako mu ovo nije prvo gostovanje u Zagrebu, već ga je zadnji put posjetio kada je svirao s Billyem Idolom. A zatim je uslijedilo i natjecanje tko će brže svirati. Vrativši se za bubnjeve, Jeremy je posjetitelje počastio s pravim solom, koji je ostavio bez daha, a jako dobro je i animirao, jer u kratkim pauzama svi su vikali “hej“.
Još jedan performans stigao je nakon bubnjarskog sola, kada su se začuli tonovi “The Ultra Zone“, a Steve je pokušao dočarati svojevrsnog čovjeka-robota uz lasere koji su bili instalirani na njemu. Osim novog materijala, oni koji su došli na koncert mogli su čuti novu pjesmu, koja je toliko nova da još nije napisana, a kreirala ju je upravo publika, pa je tako svaki grad na ovoj turneji počašćen ‘svojom pjesmom’. Iz publike je odabrano dvoje ljudi, u ovom slučaju to su bili Suzana i Vjekoslav, a svaki do njih određenom je instrumentu zadao što da radi, odnosno odglumili su kako sviraju ili otpjevušili neku melodiju. Točku na ‘i’ ipak je dao Steve, koji je na smiješan način objasnio bendu kako aranžirati melodiju.
Koncert je završio pjesmom “For the Love of God“, nakon čega je uslijedio veliki pljesak i skandiranje “Steve Vai“, poziv na bis, što je vratilo bend na pozornicu. Njihov povratak samo je pojačao pljesak i zviždanje, a sam Steve ostao je oduševljen onim što vidi. Na bisu je odsvirao još jednu pjesmu i podijelio s publikom kako su se navršile 32 godine od kad je krenuo svirati s Frankom Zappom i ne postoje riječi kojima bi se zahvalio za podršku, ne samo na koncertu, već za sve godine.
Kao i prije sedam godina, kada je na istom mjestu ostavio publiku bez daha, odsvirao koncert koji se generacijama priča, to se dogodilo i ovoga puta. Mnogi su ovog gitarističkog virtuoza mirno slušali, upijajući svaku odsviranu notu. Bilo je nekih manjih nedostataka, koje možemo pripisati ‘tehnikalijama’ (već spomenuta tiha harfa), ali sve to pada u ‘drugi plan’. Sve ostalo, sviranje, odnos s publikom, humor, dovedeno je do savršenstva, upravo ono za što je Steve Vai već godinama sinonim.
