Ako većini jazzom inficiranih osoba u nas s pravom teško pada upokojenje tako osebujnog sastava kao što je bila Folkestra, trebamo biti zadovoljni što se barem njena ostavština pokazuje iznimno potentnom. Trio Atanasovski-Golob-Levačić počeo se polako nametati kao jedna od nazanimljivijih pojava čitave regionalne scene, a u utorak 12. 12. je u polukružnoj dvorani zagrebačkog &TD-a svoj novi sastav predstavio i treći Folkestraš, klavijaturist Mateo Martinović.
Premijera trija MatMar gotovo je potpuno popunila dvoranu, ne samo zato što je ulaz bio besplatan: uz Martinovića, nastupili su Janko Novoselić na bubnjevima te Elvis Penava na gitarama, glazbenici o čijim se kvalitetama već podosta zna, ali koji – još uvijek – krče svoj put ka punoj žiži pozornosti i prepoznavanja od strane publike. Sve skupa, teško da je moglo biti zanimljivije. 
Tim više što je Martinović u glazbenoj kolektivnoj svijesti, osim uz Folkestru, neraskidivo povezan s jednim od najeklektičnijih sastava što smo ga uopće imali – Vješticama (upotreba perfekta je namjerna, budući da tek treba vidjeti što će se od novih Vještica izroditi; sudeći po zadnjem koncertu u KSET-u, lako bi se moglo dogoditi da od te priče ostane samo ime, ali ne treba žuriti). 
Zbog svega, pred koncert se neizbježno nametalo pitanje koliko se Martinović kao lider i autor većine skladbi MatMara, može otrgnuti od dugih sjena svojih ranijih sastava i visokih standarda koje je s njima postavljao.
Već je u prvoj skladbi, “Snjeguljica“, međutim, bilo vidljivo da će stvari – srećom – ipak ići ponešto drukčije. Bend je otpočeo nepretenciozni jam s Martinovićem koji je svirao na tri fronta (orgulje, koncertni klavir, na kojeg je bila postavljena manja, bas klavijatura), Penava električnu gitaru, a Novoselić naoko neobavezno zakuhavao do solidnog funk rocka. Nažalost- zapravo, na sreću – zbog opće nagužvanosti i nemanja slobodnih stolica, sjedenje uz sam zvučnik nije dopuštao dešifriranje stihova, no i bez toga su sljedeće skladbe “Žirafa“, “Zašto med ne bi curio niz teglu“, “Galebovi stoje na kiši” pokazale da se Martinović odlučio na nepretenciozni, naoko gotovo dječački poetski pristup
(“Tako je neugodno kad su ti prsti ljepljivi/ali srećom, uvijek se nađe špina” – citat po sjećanju iz “Zašto med…”) koji je uvijek bio dovoljno zanimljiv da ne zazvuči prazno i ridikulozno, u čemu se moglo prepoznati nešto od iskustva Vještica. Zvučna slika je, pak, u najboljim trenucima donosila veoma senzibilni zvuk negdje na rubu impresionizma i pitkog funka, dok je u manirističnijim skladbama poput “Asterix i Drvofix” stvar otklizavala prema jazz rocku, pri čemu su Martinovićeve klavijature zvukom prizivale kako bas Stanley Clarka, tako i Coreinu “Return To Forever” solističku estetiku.
Osim što smo sve to u raznim varijantama vidjeli tisuću puta, nepotrebnost ovakvog pristupa bila je tim veća što je čitavo vrijeme bilo jasno da ovaj bend može i daleko dalje od već prežvakanih međaša; Novoselić svira s iznimnom lakoćom i veoma finom dinamikom, kojom je u stanju držati čitav trio u konstantnom živom titranju, sve do eksplozije, u kojoj njegova radosna i inventivna energija frca na sve strane.
S druge strane, gitara Elvisa Penave zvuči uistinu samosvojstveno i zanimljivo, više kao inačica električnih orgulja. Stoga je bend daleko najorganskije zvučao u čisto instrumentalnim, improviziranim komadima funka i groovea, u kojima su se znali zalomiti i pomalo Zappistični upadi i dijalozi – sve je to skupa daleko kreativnije od otrcanog recepturnog pozivanja na fusion.
Drugi dio koncerta bio je, ipak, dosta bolji, otvoren s ‘dijaloškom’ “Jel ga boli pas? – Je, boli ga pas!” (izgovorite pa ćete vidjeti što zapravo dobijete). Funk-riff i pjevana fraza služili su kao odskočna daska za tiho psihodeličnu gospel improvizaciju sa zavijanjem, jaucima i režanjem svih članova benda, blago vukući na razrađeniju varijantu koncepta skladbe “Seamus” Pink Floyda s albuma “Meddle”. Nakon što su u napjev uključili publiku, nakratko su zaplovili u melankoliju sa obradom narodne “Zora rudi“, a potom je uslijedio prvi pravi energetski skok, “Slonić Dumbo” koji je pumpajućim i kotrljajućim ritmom dobro podsjetio na Paul Simonovu “Graceland” afro estetiku.
Narodni sentiš “Smiljka“, pak, ukazao se kao mali impresionistički biser, s gotovo crkvenom atmosferom, a rez s tradicijom najavio je uspon na binu Hrvoja Nikšića, klavijaturista i vokala sastava Tena Novak, koji je za ovu prigodu sudjelovao u dva najprogresivnija komada MatMara: “Ma’nita neđelja” i “Veliki gradovi“, u kojem su visokofrekvencijski sintisajzerski zvukovi pomalo podsjećali na starije Ozric Tentaclese provučene kroz slobodniji jazz-funk filter.
Teško je, dakako, a možda pomalo i nepravedno, ocijeniti novopečeni sastav nakon praizvedbe: pa ako se dojam i nije bio sasvim slegnuo, publika je ostala dobro raspoložena, glazba raznovrsna i šarena, trud velik, skladbe gotovo redom autorske – bis je bio zaslužen. Stoga je šteta što se od svih mogućih rješenja bend odlučio za – uf – Mozartovu “Alla Turcu” u drveno-zafrkantskom čitanju električnog trija. Čak i ako je u pitanju bila svojevrsna posveta Folkestri (koja bi to izvela duhovitije i nepredvidljivije); pogotovo što se stekao dojam da je time napravljen ustupak upravo onom dijelu publike koji je na koncert došao ne mareći puno za MatMar, nego isključivo zbog Martinovićeve sviračke prošlosti, nadajući se da će i od nje ušićariti nešto.
Obzirom na to da MatMar očigledno ima poprilično autonomnu putanju, ovakvi kompromisi doimaju se sasvim izlišnima. A da uistinu jesu nepotrebni, pokazao je – još i bolje – drugi bis: sevdalinka “Stade se cvijeće rosom kititi” s Penavom na akustičnoj gitari zvučala je izvrsno. Intima i emotivna suptilnost koji su u slapovima izvirali iz izvedbe trija više nego dostojno podsjetila je na fascinantnu suradnju Pat Methenyja i Charlie Hadena na albumu “Beyond The Missouri Sky”. Najbolje je, dakle, ostalo za sam kraj koncerta.
Prva inkarnacija MatMara ukazuje na pozitivni kaos mnogih ideja i stremljenja koje se tek imaju iskristalizirati unutar sastava. Najveća im je prednost što, čega god da se late, stvaraju prepoznatljiv i netipičan zvuk, koji se atmosferom ukotvio između impresionizma, funka i popa s dahom humora kakav bi možda radio Frank Zappa (da je kojim slučajem bio nježniji i manje sarkastičan).
Dojam je, ipak, da su sve skladbe s vokalom dosta nalik jedna na drugu, pri čemu je Martinovićev tamni vokal nedovoljno jak da adekvatno izvuče zaigrane i nadrealne tekstove. S druge strane, svirački je trio veoma potkovan i osobit, s Penavom čije osebujno, pomalo perkusionističko sviranje daje električnoj gitari štih nabrijanih klavijatura, a solistička jezgrovitost i jasnoća plus koheziji benda.
Posebna je priča pak Janko Novoselić, koji je svirački gledano možda i ukrao show: od prve do zadnje zvučao je zanimljivo, vrlo kreativno i sigurno, a na trenutke, bogme, i začuđujuće moćno i izdržljivo – bolje od većine iskusnijih kolega! Tako se MatMar ukazuje kao i objedinitelj uistinu interesantnih snaga, daljnjom afirmacijom vrlo dobrih glazbenika mlađe generacije i intenzivnijim angažmanom samog Martinovića.
Ukoliko još pročiste repertoar i viziju – po osobnom sudu, u korist instrumentalne improvizacije – mogao bi to biti sasvim izniman sastav, kojeg će valjati gledati više puta.
Zahvaljujemo se Damiru Žižiću za ustupljene fotografije s koncerta.
