Predin i Kukuruzović oslobodili Djanga na daskama zadarskog kazališta

Prošlog petka, petka trinaestog, na daskama zadarskog kazališta zasvirali su Damir Kukuruzović Django Group, a pjevao je Zoran Predin.

Prvi su na pozornicu izašli Kukuruzović i njegov bend (prateća gitara, bas gitara i bubanj). Dodatno pojačanje je predstavljao Marijan Jakić na alt saksofonu. Zajedno su otprašili uvodnu instrumentalnu gypsy swing kompoziciju nad kojom je letio duh velikog Djanga Reinhardta. Kukuruzović je brzinski okidao žice gitare a bend ga je pratio. Nakon toga na pozornicu je ušetao Zoran Predin. Zakopčan do grla u kožnu jaknu, sa čizmama na nogama, počeo je pjesmom “Za šaku ljubavi”.

Je nevjerojatno žalosno, ali tako je: iako iza sebe ima i grupu Lačni Franz i nebrojeno mnogo solističkih albuma, glazbenih suradnji i napisane knjige, Predin je ipak među svijetom danas najpoznatiji kao ‘onaj koji je šakom udario košarkaškog suca’. “Moja pjesma ‘Za šaku ljubavi’ poprimila je novu konotaciju” našalio se Predin na svoj račun prilikom izvođenja pjesme.

Kukuruzović se, s druge strane, također cijelu večer uspješno zajebavao na svoj račun: “Jednom se jedna djevojčica rasplakala jer je mislila da sam progutao Jacquesa Houdeka” bila je jedna od njegovih zafrkancija na račun svoje korpulentne figure. I tako je to trajalo dva i pol sata složenih od reda glazbe nakon kojeg je slijedio red zezancije.

Druga izvedena pjesma bila je “Te noći kada umrem”, a nju je slijedila “Danas ja, sutra ti”. Fantastično izvedena “Uzmi me” dodatno je podigla tempo sviranja koji u nijednom trenutku nije bio lagan i opušten, jer kod Djanga nema lagano.

Odsvirana glazba kao da je sišla s celuloida nekog Woody Allenovog filma, bila je brza ali prohodna i precizna. Glazbenici su se džentelmenski odnosili jedan prema drugom, te dok je jedan imao solističku dionicu drugi su strpljivo čekali svoj red. Glavnu riječ je ipak vodio šef Kukuruzovič brzo prelazeći po gitarističkim pragovima, dok je Predin animirao publiku polupraznog kazališta.

Pjesmu “Vilenjak” posvetio je Kemalu Montenu, a nju je slijedila “Kose boje srebra (Margita)”. Na onaj kultni dio svoje karijere podsjetio nas je otpjevavši “Ne mi dihat za ovratnik” i “O mladom studentu i udanoj ženi”. Prema kraju koncerta smo se počeli kretati s “Mentol bonbonom” a stvar je u potpunosti bila prikladno zaključena s “A sad adijo”.

Svi na pozornici su u svakom trenutku vladali svojim instrumentom, gitarom, basom, saksofonom ili vokalom. Zafrkancije između pjesama poslužile su kao fino vezivno tkivo koje je cijelu večer pretvorilo u jedno toplo prijateljsko druženje. Predin, već iskusan u gypsy jazz i swing vodama, s onim georgeclooneyjevskim osmjehom i nezamjenjivim šarmom, koncertu je dao dimenziju iznad one čisto glazbene.

Kad smo napuštali kazalište zaposlenici su nas pristojno požurivali da što prije izađemo, gospođa na izlaznim vratima stajala je s ključem u bravi, spremna da zaključa. Svirka je trajala dva i pol sata, približila se jedanaesta ura, trebalo je poći leći. Nastavili smo šetati izlizanim kamenom Kalelarge s Djangom u ušima.