To je već tradicija. Grupa STOP uz slovenski Eclipse je bend s najviše nastupa u prostoru Kluba studenata elektrotehnike (iliti KSET-u) – tako je od strane DJ-a najavljen sinoćnji događaj posvećen Jimiju Hendrixu i svim njegovim fanovima u Zagrebu.
Za mene je to također bio tradicionalni peti po redu susret s Nikolom Sarapom i njegovim dečkima. Taj događaj isto tako iskorišten je za promotivnu prodaju biografije Jimija Hendrixa pod nazivom “Soba ogledala” napisanu od strane već renomiranog pisca muzičkih biografskih djela, Charlesa R. Crossa.
Većini ljudi je poznato, grupu STOP predvodi bivši dekan, a sada aktivni profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, prof. dr. sc. Nikola Sarapa s već ustoličenim članovima: Ico Miksić na basu, Goran Markić koji je posuđen iz Hakune Matate, na bubnju te najpoznatiji hrvatski “Juda” Ervin Baučić kao iznimno jak i upečatljiv vokal. Ervin već dvije ili tri godine nastupa kao vokal STOP-a i moram priznati da se jednako dobro snalazi na glazbenoj i kazališnoj pozornici.
Ovaj koncert zapravo je bio svojevrsna odrada koncerta koji se trebao odražti u prosincu prošle godine, ali je zbog niza negativnih okolnosti otkazan. Ovaj je koncert održan u čast upravo preminule Sarapine supruge, koja je prema Baučićevoj najavi također voljela rock’n’roll više od ičega…
Koncert je započeo već bliže deset sati i to sa “Stone Free” koja je publiku uvela u čaroban svijet rock glazbe predvođena visokofrekventnim zvukom Sarapina Fendera koji se zaista nimalo ne razlikuje od originalnog Hendrixova kojeg sam inače navikao slušati.
Stvar koju uvijek zapazim kod tog ‘majstora gitare’ su simpatične grimase koje proizvodi prilikom povlačenja svakog zasebnog riffa. Osim toga kako bi sve dolikovalo ugođaju, pobrinuo se ljude iznenaditi uvijek zanimljivim košuljama s likom čovjeka kojem sviraju u čast. Ovo nije bila samo Hendrixova večer, ovo je bila i večer općenito muzike njegova doba.
Tako je već sljedeća stvar bila Creamova “Sunshine Of Your Love” koja se tako dobro uklopila nakon uvodne, a i bila dobra poveznica s “Foxy Lady” koja je uslijedila. Zatim “Manic Depression” te kratki predah uz “Baby Please Don’t Go” od Van Morrisona. Kako joj i samo ime kaže, “Fire“, doslovno je zapalila KSET i svaka naredna pjesma sve je više rasplamsavala tu vatru punu muzičke strasti, energije i zvučne ljepote.
S “Hey Joe” doslovno je kulminirala ta uzavrela atmosfera, prelijepi pogled na prostor ispunjen ljudima koji zdušno svi u isti glas pjevaju od prvog do posljednjeg stiha, taj najpoznatiji Jimijev hit. Za vrijeme pjesme Ervin je raspustio svoju dugu crnu kosu, što mi je ukazivalo na samo jednu stvar, a to je naravno bila Steppenwolfova stara hard rock pjesma posvećena svim motoristima. Naravno “Born To Be Wild” uz karakteristično mahanje kosom u ritmu kako samog pjevača tako i svih ostalih koji su imali sa čime mahati.
Nakon toga počelo je ponovno ‘ispreplitanje’ Hendrixa s “Red House“, a prema reakcijama ljudi s bine slutio sam kako se pripremaju napraviti prvi bis. Iako je bilo tek sat vremena prošlo od početka koncerta, bio sam siguran da za sam kraj čuvaju nešto što će publiku doslovno dovesti do ekstaze.
Baučić je ponudio ispuniti želju, ali to uopće nije bilo potrebno kad smo i mi publika i bend razmišljali identično. Tako Sarapa nije imao mnogo izbora nego toliko mi iščekivanu “Grimiznu maglu” pustiti da nas sve obavije i ponese svojim upečatljivim ritmom do prve objave kraja. Sveopće negodovanje ljudi izmanipuliralo je još veliki hit Deep Purpla “Hush” kojim su se STOP-ovci oprostili od svih nas.
Naravno nitko nije ni pomišljao da ovom dolazi kraj, već se zdušno počelo skandirati ime Nikole Sarape na što ovaj naravno nije mogao ostati ravnodušan. Za nagradu, potrošene glasnice i iscijeđeni znoj dobili smo “Voodoo Chile” i za sam kraj “Black Night” Deep Purpla te pozdrav.
Nakon toga, ljudi su se samoinicijativno počeli razilaziti, ne zahtijevajući više ništa jer smo svi znali da su STOP-ovci po tko zna koji put opet dali sve od sebe. Od mene kao i uvijek, kapa dolje, Sarapa car si!
Ostali dečki u bendu također su dobro obavili svoj dio posla, zanemarivši dvije vokalne pogreškice kod “Purple Haze” te uvodnog krivog skretanja u “Voodoo Chile” koje ako je itko i zamijetio ne može im uzeti za zlo jer je sve ostalo proteklo besprijekorno. Na nama Hendrixoljubcima ostaje samo čekati neku novu gažu ovog, usudio bih se reći, najboljeg hrvatskog cover banda, a do tada možemo se zadovoljiti preslušavanjem friško snimljenog STOP materijala.
