Da neće biti u pitanju standardna situacija, pokazalo se već pri odabiru prostora za novi koncert Chicago Underground Dua. Zbog zauzetosti velike dvorane ITD-a, koncert je morao biti prebačen u malu, što je direktno kumovalo tome da se pola sata prije službenog početka na blagajni nemilosrdno kočio natpis ‘Rasprodano‘.
Pred ITD-om je prohladno, pedesetak ljudi koji nipošto nisu očekivali da bi na ovako eklektičnom koncertu mogli ostati bez ulaznice ipak ne odustaju, pijuckaju i čekaju da se situacija nekako odmota.
Doznaje se kako su ‘chicagovci’ stigli u zadnji tren, pošto im je zbog više sile otkazan prvotno planirani let iz Frankfurta za Zagreb, a i kako su jedva pronašli instrumente na odjelu ‘Izgubljeno-Nađeno‘. Za kraj, vijest da će cijeli koncert kasniti nekih pola sata, iz čega je jasno da za tonsku probu bilo koje vrste neće biti vremena: tko god da je te nedjelje oko 20.30 htio razglabati o lošoj karmi predstojećeg koncerta, imao je i više od nekoliko solidnih razloga.
Da će u pitanju biti samo prolazna naoblaka, postalo je jasno čim su Mazurek i Taylor zajedno s organizatorom odlučili da će sutradan održati i dodatni koncert za sve one koji su neplanirano ostali vani. Za ovo im je trebalo doslovno pet minuta po prvom ulasku u dvoranu, što je još jedan dokaz o jakoj poveznici između publike i sastava koji je u posljednje 4 godine posjetio Zagreb već 6 puta, o čemu smo opširnije pisali u najavi.
Ekspresno postavljanje instrumenata i laptopa nije trajalo više od pola sata, i u 21:30 svi su sjedili u dvorani, neki i na podu, vjerojatno ni u primozgu nemajući ideju o lošoj karmi.
Chicagovci su, uz već standardni Mazurekov kornet i Appleov laptop, odnosno Taylorove vibrafon i bubnjeve, na koncert došli pojačani i zasebnom ritam-mašinom. Ova prinova u instrumentariju simbolično je najavila novi album Dua, “In Praise Of Shadows“: svojim je pitkim bas-pulsiranjem otvorila koncert, iz čega je polako izranjao energetski udar kojeg su u zadnji tren razriješili Mazurekovi pasaži s gotovo opipljivim prisjećanjem na liriku Freddieja Hubbarda.
Uslijedila je “Lifelines“, s odlične prethodne ploče, “Axis And Alignment”, čija su lakoća i mekana raspjevanost u duhu Stevea Lacya unijeli u dvoranu izniman ekvilibrij koji je mogao podnijeti opterećenje od četiri čeličane. Da će, pak, upravo takav temelj biti potreban, naslutilo se već iz gotovo frenetičnog, iznimno voluminoznog Taylorovog sola na činelama, a do kraja razotkrilo u skladbi “Pangea“, iznimno kompleksnom komadu koji je u punom svjetlu pokazao novi kurs Dua.
Čitave kaskade oštrih metalnih zvonova, šumova magnetskih traka lijepljenih jedne na druge i kompresorskih zvukova, rezultirali su idejom kako je od čitavog “Axisa” ostala samo suptilnost Mazurekovog korneta, što se nepatvoreno ekstatično javljao iznad prostorije prepunjene zvukom kao strojarnica nekog mega-trajekta. Stanovitu elektronsku čvrstinu potom je pokazao čak i Taylorov vibrafon, nadovezujući se na hip-hop obrazac ritam mašine, tvoreći izniman blend ljudskog i elektroničkog faktora.
Kroz ova dva momenta neupitno se vidjelo koliko su Mazurek i Taylor uistinu otišli daleko od emotivnosti kozmičkih tišina (i njihove ljepote) kao okosnice prethodne ploče. Ispitivanje granice suživota tišine, elektroničkih i akustičnih zvukova stalno orbitira oko opusa čitavog Chicago Underground projekta – što nije slučajno obzirom da je Mazurek umjetnik koji se osim jazza intenzivno bavi slikarstvom, ali i videoinstalacijom – no, dok je taj suodnos tek ponegdje i vrlo diskretno prisutno na “Axisu”, “In Praise Of Dreams” stavlja ga u puni fokus.
Ovdje nije u pitanju puka (i već viđena) međuigra medijâ: Duo uistinu testira izdržljivost i opstojnost čistih emocija u razmrvljenim naslagama naglašenih, pa i ekstremnih elektroničkih i hibridnih zvukova – meditirajući tako nad jednim od temeljnih pitanja (i prijepora) čitave elektronske glazbe.
Moguće odgovore slušali smo čitavi koncert, pa se tako želja za iskorakom u novi prostor ogledala i u drukčijem uvodu za stariju free-vinjetu “Particle And Transfiguration“, gdje je kao pomalo mantrički intro poslužila sekvenca izmiksanog ljudskog razgovora.
Treba reći kako ovakvo sučeljavanje emocije i hibrida, šuma i tišine, melodije i ogoljenog zvuka, koliko god iznimno bilo, večeras ipak nije bilo dovoljno za odličan koncert. U najboljim trenucima ovakvog sudara ekstrema ostvareno je fascinantno potentno ozračje, u kojem se ne zna gdje prestaje mašina a počinje Taylorov bubanj, gdje i najobičniji bijeli šum može poslužiti kao uzletište za silno intenzivnu emociju i ekspresiju – pri čemu nijedan zvuk ne bi bio suvišan i naodmet, dapače, činilo se da bi publika čak i vukući stolice po podu mogla dati plemeniti obol napregnutom titranju u dvorani.
Takva suptilnost, međutim, nije bila dosegnuta u dovoljnoj mjeri, pa je koncert u nekoliko navrata, čak i na dugom bisu, zapadao u repetitivnost hipnotičkih elektroničkih obrazaca i Mazurekova korneta koji je ipak kroz koncert često posezao za istim rješenjima. Ono što je, međutim, ukupno držalo koncert na razini vrijednoj pozornog slušanja, iznimna je emotivnost svirke obaju članova Dua. Posebice je dirljivo ispala Taylorova virtuozna meditacija “Glass House“, centralna kompozicija čitavog “In Praise Of Shadows”, na afričkom instrumentu mbiri čiji sâm zvuk podsjeća na spoj radijskog krčanja i vibrafona – ostvarajući tako u malom sukus umjetničkih težnji Dua – koju je Mazurek okončao pravom malom serenadom iz drugog kuta prostorije, bez mikrofona, u savršenom pianissimu.
Intenzitet i snaga, pak, u pravilu su više izvirali iz skladbi s “Axis And Enlightment” – tako je ionako transična “Access And Enlightment” imala gotovo plemensku moć, a “Rotation” zvučala neodoljivo žovijalno, kao crtić napisan za karavansku povorku. Stoga se pitamo koliko je (ne)saživljenost Dua s najnovijim materijalom utjecala na ukupni dojam izvedbe.
Ako na nekom budućem koncertu (a njih će zacijelo biti, obzirom na to da se Zagreb i Duo i te kako imaju rad) uvjerljivost skladbi s “In Praise Of Shadows” bude jednaka onima s “Axisa”, lako bismo mogli dobiti koncert za pamćenje.
Do tada, imamo saznanje kako su svega dvojica ljudi – bez gomile aparata i uređaja iza sebe – dovoljni za stvaranje ugođaja dostojnog epicentra brodogradilišta u kazališnoj dvorani, dok pritom na instrumentima pjevaju sjajnu poeziju. Nije malo.
